Ovo je stari tekst originalno objavljen u Slobodnoj dalmaciji dana 24.10. 2010. a mi ga prenosimo u cijelosti.
Mali Poljičani žive u Kongu! Dva poljička mjesta, Dubrava i Sitno Gornje, nazivlju ih “našom djecom” i već četiri godine plaćaju školovanje za pedesetak mališana, što je uvjet opstanka na kontinentu rastrganom bijedom, nepravdama i nasiljem.
Akciju za afričke školarce prije četiri je godine počeo mladi župnik don Jakoslav Banić (34), koji je još kao bogoslov snivao o misionarstvu.
No, umjesto na Kilimanjaro, uspeo se na Mosor, gdje mu je sinula sjajna ideja; postati misionar ondje gdje se zatekao i pomoći nezamislivo siromašnijima. Obitelji − u Dubravi ih je 85, a u Sitnom Gornjem 115 − ove su godine do Svetog Arnira u kolovozu prikupile novac za školovanje 55 učenika, a kako ih se sve više uključuje, bit će do Božića i za 70.
− Za 50 se eura u Kongu djetetu može pokriti školarina, knjige i hrana za cijelu školsku godinu! Tamo je plaća dva dolara, a najveća deset, pa možemo razumjeti zbog čega je riječ o sasvim drugačijim iznosima nego kod nas. Preko splitskih misionarki, školskih sestara franjevki, uspostavili smo kontakte s naseljima oko mjesta Bukawu, u dijelu Konga koji je okupirala Ruanda, tamo je situacija užasna. Ljudski život ne vrijedi ništa, haraju naoružana plemena, a hrana siromašnih ljudi je jednolična, bezukusna bijela kukuruzna kaša.
- Naše, zapadnjačko društvo izjeda druga bijeda; moralna i duhovna. Pa mi s hranom koju bacimo možemo nahraniti sve gladne svijeta, i još bi ostalo! Takvim sam se mislima bavio kad smo pokretali akciju, i u našoj župi dogodilo se čudo – svjedoči don Jakoslav uoči misijske nedjelje, pokazujući popis mještana koji su i sami suočeni s čekanjem prvog u mjesecu, ali usred globalne recesije uredno uplaćuju od 50 do 200 eura godišnje.
Dobiju i fotografiju djeteta za kojeg se brinu, pa ih mnogi nazivaju svojom djecom!
− Prvo iznenađenje priredili su mi ministranti koji za dijeljenje župnog lista po kućama dobiju 10, 20 kuna tjedno. Dogovorili smo se da ćemo skupljati novac za bicikl kojim bismo nosili list. Ali oni su jedan dan rekli: “Ove pare šta smo ušparali dali bismo za dicu u Africi!” I predali su mi četiri tisuće kuna!
- E, zaista su me dirnuli, suze su mi navrle. I to nije bio kraj, za Božić su tradicionalno pjevali po kućama i opet sav novac donijeli za svoje siromašne vršnjake. Ubrzo sam shvatio, ljudi ovdje imaju ogromno srce; Dubrava je za pomoć potresom pogođenom Haitiju prikupila 15 tisuća kuna, a primjerice Solin, koji ima 20 tisuća stanovnika, poslao je 25 tisuća kuna – navodi don Jakoslav, napominjući kako uz financijsku pomoć obitelji imaju obavezu i moliti za svoje daleke đake.
− Ljudi traže Boga na različite načine i na svakakvim mjestima. A on je najčešće među ljudima koji su potrebiti naše pomoći, ali i molitve. Nije dosta samo gurnuti 50 ili 100 eura, pa misliti da se obaveza riješila. Unutarnjim posvećivanjem postajemo bolji ljudi.
- U Africi je školovanje jedini izlaz iz nesreće koju im spremaju životne okolnosti. Mališani idu radosni u školu, upijaju svaku riječ, a sa sobom nose kanticu vode, bremence drva kao plaću učitelju, vrećicu s tekom i olovkom, te šećernu trstiku koju žvaču cijeli dan za energiju. Kad je hladno, trče oko škole kako bi se ugrijali. Najčešće jedu samo jednom dnevno, i onda majka gleda koje je dijete bolje uhranjeno kako bi najprije dala jesti slabijemu.
- Pričao sam svojim župljanima što sam vidio u Tanzaniji, pokazivao im fotografije i bilo im je jasno da tamo negdje žive ljudska bića u neizmjernoj bijedi. A kako smo navikli i od našeg malog dijeliti, znajući kako smo kroz našu povijest često bili na rubu gladi, tako smo se i sad ponijeli, dajući šansu toj djeci za bolji život.
- Financiranje školovanja odličan je put, bolji od slanja odjeće i hrane. Sjećate li se kako je u ratu i nama dolazila takva pomoć, često je to bila odrpana odjeća, hrana i lijekovi kojima je prošao rok upotrebe. S ovim novcem, koji za nas zaista nije prevelik, oni tamo mogu sve kupiti po puno nižim cijenama – objašnjava župnik Banić i vodi nas u dubravske obitelji koje pomažu Afrikancima. A to je gotovo svaka kuća.
Na zidovima su zalijepljene slike malih Kongoanaca, baš kao da su daleki rođaci, a novi hit među malim Dubravcima je punjenje škatulica od kartona.
‘Ubacin sve što mi ostane od marende’Prije mjesec dana počeo je skupljati petogodišnji Marko Bešlić, a majka Jelena kaže da je dosad ubacio oko stotinu kuna.
− Moga san svašta kupit sebi. Ali draže mi je bilo da san ima njemu za dat, i molin svaki dan za bracu – ispričao je Marko, a s puta prema Splitu vraćamo Juginoviće, oca Antu i majku Kristinu, te Deu (7) i Mirka(5).
− Pokažite nam vašega đaka! Na zidu je, kraj križa, zove se Sadiki Bagay, ide u četvrti razred, ima deset godina – znaju braco i seka, a Dea nastavlja: Skupljali smo sebi za Božić, ali sve ćemo ubaciti u kutiju. Nama je bolje nego njima. Volila bi da dođe ovde, pa da se igramo skupa.
− I ja bi da dođe! Oće li, a? – pita Mirko.
Akciju za afričke školarce prije četiri je godine počeo mladi župnik don Jakoslav Banić (34), koji je još kao bogoslov snivao o misionarstvu.
No, umjesto na Kilimanjaro, uspeo se na Mosor, gdje mu je sinula sjajna ideja; postati misionar ondje gdje se zatekao i pomoći nezamislivo siromašnijima. Obitelji − u Dubravi ih je 85, a u Sitnom Gornjem 115 − ove su godine do Svetog Arnira u kolovozu prikupile novac za školovanje 55 učenika, a kako ih se sve više uključuje, bit će do Božića i za 70.
− Za 50 se eura u Kongu djetetu može pokriti školarina, knjige i hrana za cijelu školsku godinu! Tamo je plaća dva dolara, a najveća deset, pa možemo razumjeti zbog čega je riječ o sasvim drugačijim iznosima nego kod nas. Preko splitskih misionarki, školskih sestara franjevki, uspostavili smo kontakte s naseljima oko mjesta Bukawu, u dijelu Konga koji je okupirala Ruanda, tamo je situacija užasna. Ljudski život ne vrijedi ništa, haraju naoružana plemena, a hrana siromašnih ljudi je jednolična, bezukusna bijela kukuruzna kaša.
- Naše, zapadnjačko društvo izjeda druga bijeda; moralna i duhovna. Pa mi s hranom koju bacimo možemo nahraniti sve gladne svijeta, i još bi ostalo! Takvim sam se mislima bavio kad smo pokretali akciju, i u našoj župi dogodilo se čudo – svjedoči don Jakoslav uoči misijske nedjelje, pokazujući popis mještana koji su i sami suočeni s čekanjem prvog u mjesecu, ali usred globalne recesije uredno uplaćuju od 50 do 200 eura godišnje.
Dobiju i fotografiju djeteta za kojeg se brinu, pa ih mnogi nazivaju svojom djecom!
− Prvo iznenađenje priredili su mi ministranti koji za dijeljenje župnog lista po kućama dobiju 10, 20 kuna tjedno. Dogovorili smo se da ćemo skupljati novac za bicikl kojim bismo nosili list. Ali oni su jedan dan rekli: “Ove pare šta smo ušparali dali bismo za dicu u Africi!” I predali su mi četiri tisuće kuna!
- E, zaista su me dirnuli, suze su mi navrle. I to nije bio kraj, za Božić su tradicionalno pjevali po kućama i opet sav novac donijeli za svoje siromašne vršnjake. Ubrzo sam shvatio, ljudi ovdje imaju ogromno srce; Dubrava je za pomoć potresom pogođenom Haitiju prikupila 15 tisuća kuna, a primjerice Solin, koji ima 20 tisuća stanovnika, poslao je 25 tisuća kuna – navodi don Jakoslav, napominjući kako uz financijsku pomoć obitelji imaju obavezu i moliti za svoje daleke đake.
− Ljudi traže Boga na različite načine i na svakakvim mjestima. A on je najčešće među ljudima koji su potrebiti naše pomoći, ali i molitve. Nije dosta samo gurnuti 50 ili 100 eura, pa misliti da se obaveza riješila. Unutarnjim posvećivanjem postajemo bolji ljudi.
- U Africi je školovanje jedini izlaz iz nesreće koju im spremaju životne okolnosti. Mališani idu radosni u školu, upijaju svaku riječ, a sa sobom nose kanticu vode, bremence drva kao plaću učitelju, vrećicu s tekom i olovkom, te šećernu trstiku koju žvaču cijeli dan za energiju. Kad je hladno, trče oko škole kako bi se ugrijali. Najčešće jedu samo jednom dnevno, i onda majka gleda koje je dijete bolje uhranjeno kako bi najprije dala jesti slabijemu.
- Pričao sam svojim župljanima što sam vidio u Tanzaniji, pokazivao im fotografije i bilo im je jasno da tamo negdje žive ljudska bića u neizmjernoj bijedi. A kako smo navikli i od našeg malog dijeliti, znajući kako smo kroz našu povijest često bili na rubu gladi, tako smo se i sad ponijeli, dajući šansu toj djeci za bolji život.
- Financiranje školovanja odličan je put, bolji od slanja odjeće i hrane. Sjećate li se kako je u ratu i nama dolazila takva pomoć, često je to bila odrpana odjeća, hrana i lijekovi kojima je prošao rok upotrebe. S ovim novcem, koji za nas zaista nije prevelik, oni tamo mogu sve kupiti po puno nižim cijenama – objašnjava župnik Banić i vodi nas u dubravske obitelji koje pomažu Afrikancima. A to je gotovo svaka kuća.
Na zidovima su zalijepljene slike malih Kongoanaca, baš kao da su daleki rođaci, a novi hit među malim Dubravcima je punjenje škatulica od kartona.
‘Ubacin sve što mi ostane od marende’Prije mjesec dana počeo je skupljati petogodišnji Marko Bešlić, a majka Jelena kaže da je dosad ubacio oko stotinu kuna.
− Moga san svašta kupit sebi. Ali draže mi je bilo da san ima njemu za dat, i molin svaki dan za bracu – ispričao je Marko, a s puta prema Splitu vraćamo Juginoviće, oca Antu i majku Kristinu, te Deu (7) i Mirka(5).
− Pokažite nam vašega đaka! Na zidu je, kraj križa, zove se Sadiki Bagay, ide u četvrti razred, ima deset godina – znaju braco i seka, a Dea nastavlja: Skupljali smo sebi za Božić, ali sve ćemo ubaciti u kutiju. Nama je bolje nego njima. Volila bi da dođe ovde, pa da se igramo skupa.
− I ja bi da dođe! Oće li, a? – pita Mirko.
Osmogodišnji Branimir sin je Ivana i Nataše Čotić, a zatekli smo ga nad matematičkim zadacima:
− Ubacin u kutijicu šta ostane od marende, a još će mi don Jakoslav dat sliku da vidin kako mi prijatelj izgleda – čeka on.
Župnik kaže kako je iz tog područja gotovo nemoguće slati poštu, pa fotografije dolaze kad se neki od misionara s vremena na vrijeme vrati u domovinu.
− A šta bi mu još da?
− Maa, i biciklu bi mu da. Ja bi naša neku staru pa bi se vozili – već razmišlja Brane o susretu, a mama Nataša kaže kako po pet puta dnevno žica koju kunu za škatulu, dok mu je taj bicikl što bi ga poklonio najdraža zabava, dnevno izvozi i dvadeset kilometara...
U kuću Čotića naišli smo baš na prvu godišnjicu smrti pokojnoga Mate. On i supruga Vinka (75) svaki su dan bili na bogoslužju u Svetoga Luke, a uplaćuju za školovanje od prvog dana.
− Imamo desetero dice i troje u Africi! Kad smo svoju podigli na noge, odlučili smo pomagat tuđoj. Otkad je on umra, isti dio ide od mirovine za Afriku. Volila bi ih vidit, a slike čuvan i molin za njih, nema tu – ne popušta u nakani teta Vinka.
Putem po Dubravi, valovi dobrote preplavili su fotoreportera Duju, pa donira godišnju svotu don Jakoslavu. I on je poljičke krvi, i baš je taj čas proradila.
Sljedeći su Franka i Miro Domikulić, imaju petero djece, i kažu: “Kad smo mogli s petero izać na kraj, može još koje u družinu!” Ante, Neda, Frane, Josipa i Mirjam poredali se na kauču i pohvalili kako su ispraznili svoje kasice da bi napunili afričke kutijice, pa smišljaju što bi sa sobom nosili u Afriku. Nešto najnajvridnije.
Frane se prvi dosjeti: − Dres od Hajduka! Sva tri šta iman!
PIŠE DAMIR ŠARAC
SNIMIO DUJE KLARIĆ /CROPIX
Vonj juga
− Najtužniji dan u životu bio mi je kad sam doznao da zbog potreba u nadbiskupiji neću moći u misije – povjerio nam je don Jakoslav, koji je kao student teologije bio “infišan” u misionarski rad među najpotrebitijima na svijetu. Dogodilo se to baš kad se nadao da će na dvogodišnje usavršavanje za misionara u London, gdje se uči jezik, medicina, kultura, običaji naroda u koji je poslan.
− Kad zapuše jugo u Dubravi, donese mi isti miris kakav sam oćutio u Tanzaniji, miris Afrike... Bože, kako sam čeznuo za Afrikom! Više od godine dana bilo mi je teško, ali onda sam shvatio da je ovo zasad moja Afrika. I Bog je našao način kako ću se brinuti za Afrikance!
Wazunge nose patnju− Bijele ljude – kazuje don Jakoslav – Afrikanci zovu wazunga, što označava onoga koji je zao i otimač. U misionare imaju povjerenja jer ih ne iskorištavaju, dijele njihovu sudbinu, žive u sličnim kućama od blata i pruća, poučavaju ih, liječe, brinu se za njih bez da očekuju uzvrat.
Ipak, u mnogim dijelovima Afrike misionari moraju imati čuvare jer pljačkaši misle kako u misijama skrivaju novac i lijekove pa ih napadaju, pljačkaju, ubijaju...
Kongo je prebogat dijamantima, zlatom i kobaltom koji je neophodan za proizvodnju mobitela. Zapadnjaci uzimaju to neizmjerno bogatstvo, a Afrikancima daju oružja u golemim količinama. I zato ondje lije krv na sve strane...
Nisu lijeni
− Afrikanci su vrlo radišni, premda ih Zapad smatra lijenčinama. Često po cijele dane rade na usjevima, koje spali žega ako kiša zakasni samo dva dana. Pada li tjedan dana dulje, sve sagnjije. Meso, kokošje i kozje, jede se samo na slavljima ili vjenčanjima, kad se okupe cijela sela i svi donose hranu. Nema bolesti koje tamo nema, a žene su velike patnice, oko kuće i djece trude se po cijeli dan. Muškarci šetaju s mačetama i piju alkohol od banane i jedne vrste vrbe – objašnjava Banić.
Popis đaka:
Iz dubravskog popisa afričkih đaka prepisujemo kako Justin Toto Bagalwa, ratni izbjeglica, ide u osmi razred, a ima dvanaestero braće i sestara. Njegov brat Emanuel je prvašić, obitelj živi u daščari. Nabintu Chleopas je odrasla djevojka iz tako siromašne obitelji da nisu mogli platiti školarinu. Sifa i Buhendwa Byamungu su sestra i brat, treći i četvrti razred, ratni prognanici, roditelji nemaju kuće, polja ni zaposlenja. Nabintu Muami ide u treći razred, ima sedmero braće i sestara, bolesnu majku i oca koji radi na poljima. Nabintu Manasse je djevojčica iz prvog razreda, majka i otac nemaju nikakve zarade.
Što više djece
Narodi Afrike smatraju da su djeca blagoslov, i što ih je više, obitelj će biti sretnija. Oni jednostavno ne mogu shvatiti da netko ne voli ili ne želi djecu.
− Ubacin u kutijicu šta ostane od marende, a još će mi don Jakoslav dat sliku da vidin kako mi prijatelj izgleda – čeka on.
Župnik kaže kako je iz tog područja gotovo nemoguće slati poštu, pa fotografije dolaze kad se neki od misionara s vremena na vrijeme vrati u domovinu.
− A šta bi mu još da?
− Maa, i biciklu bi mu da. Ja bi naša neku staru pa bi se vozili – već razmišlja Brane o susretu, a mama Nataša kaže kako po pet puta dnevno žica koju kunu za škatulu, dok mu je taj bicikl što bi ga poklonio najdraža zabava, dnevno izvozi i dvadeset kilometara...
U kuću Čotića naišli smo baš na prvu godišnjicu smrti pokojnoga Mate. On i supruga Vinka (75) svaki su dan bili na bogoslužju u Svetoga Luke, a uplaćuju za školovanje od prvog dana.
− Imamo desetero dice i troje u Africi! Kad smo svoju podigli na noge, odlučili smo pomagat tuđoj. Otkad je on umra, isti dio ide od mirovine za Afriku. Volila bi ih vidit, a slike čuvan i molin za njih, nema tu – ne popušta u nakani teta Vinka.
Putem po Dubravi, valovi dobrote preplavili su fotoreportera Duju, pa donira godišnju svotu don Jakoslavu. I on je poljičke krvi, i baš je taj čas proradila.
Sljedeći su Franka i Miro Domikulić, imaju petero djece, i kažu: “Kad smo mogli s petero izać na kraj, može još koje u družinu!” Ante, Neda, Frane, Josipa i Mirjam poredali se na kauču i pohvalili kako su ispraznili svoje kasice da bi napunili afričke kutijice, pa smišljaju što bi sa sobom nosili u Afriku. Nešto najnajvridnije.
Frane se prvi dosjeti: − Dres od Hajduka! Sva tri šta iman!
PIŠE DAMIR ŠARAC
SNIMIO DUJE KLARIĆ /CROPIX
Vonj juga
− Najtužniji dan u životu bio mi je kad sam doznao da zbog potreba u nadbiskupiji neću moći u misije – povjerio nam je don Jakoslav, koji je kao student teologije bio “infišan” u misionarski rad među najpotrebitijima na svijetu. Dogodilo se to baš kad se nadao da će na dvogodišnje usavršavanje za misionara u London, gdje se uči jezik, medicina, kultura, običaji naroda u koji je poslan.
− Kad zapuše jugo u Dubravi, donese mi isti miris kakav sam oćutio u Tanzaniji, miris Afrike... Bože, kako sam čeznuo za Afrikom! Više od godine dana bilo mi je teško, ali onda sam shvatio da je ovo zasad moja Afrika. I Bog je našao način kako ću se brinuti za Afrikance!
Wazunge nose patnju− Bijele ljude – kazuje don Jakoslav – Afrikanci zovu wazunga, što označava onoga koji je zao i otimač. U misionare imaju povjerenja jer ih ne iskorištavaju, dijele njihovu sudbinu, žive u sličnim kućama od blata i pruća, poučavaju ih, liječe, brinu se za njih bez da očekuju uzvrat.
Ipak, u mnogim dijelovima Afrike misionari moraju imati čuvare jer pljačkaši misle kako u misijama skrivaju novac i lijekove pa ih napadaju, pljačkaju, ubijaju...
Kongo je prebogat dijamantima, zlatom i kobaltom koji je neophodan za proizvodnju mobitela. Zapadnjaci uzimaju to neizmjerno bogatstvo, a Afrikancima daju oružja u golemim količinama. I zato ondje lije krv na sve strane...
Nisu lijeni
− Afrikanci su vrlo radišni, premda ih Zapad smatra lijenčinama. Često po cijele dane rade na usjevima, koje spali žega ako kiša zakasni samo dva dana. Pada li tjedan dana dulje, sve sagnjije. Meso, kokošje i kozje, jede se samo na slavljima ili vjenčanjima, kad se okupe cijela sela i svi donose hranu. Nema bolesti koje tamo nema, a žene su velike patnice, oko kuće i djece trude se po cijeli dan. Muškarci šetaju s mačetama i piju alkohol od banane i jedne vrste vrbe – objašnjava Banić.
Popis đaka:
Iz dubravskog popisa afričkih đaka prepisujemo kako Justin Toto Bagalwa, ratni izbjeglica, ide u osmi razred, a ima dvanaestero braće i sestara. Njegov brat Emanuel je prvašić, obitelj živi u daščari. Nabintu Chleopas je odrasla djevojka iz tako siromašne obitelji da nisu mogli platiti školarinu. Sifa i Buhendwa Byamungu su sestra i brat, treći i četvrti razred, ratni prognanici, roditelji nemaju kuće, polja ni zaposlenja. Nabintu Muami ide u treći razred, ima sedmero braće i sestara, bolesnu majku i oca koji radi na poljima. Nabintu Manasse je djevojčica iz prvog razreda, majka i otac nemaju nikakve zarade.
Što više djece
Narodi Afrike smatraju da su djeca blagoslov, i što ih je više, obitelj će biti sretnija. Oni jednostavno ne mogu shvatiti da netko ne voli ili ne želi djecu.