Podijeliti imovinu nasljednicima častan je, nužan, vrlo odgovoran i težak zadatak svakog roditelja, svakog čovjeka. Međutim, unatoč ogromnom povijesnom iskustvu koje svaki pojedinac, obitelj i društvo može koristiti, te unatoč jasnim zakonima, upravo prilikom podjele imovine događaju se mnoge ne pravde. Često se tada otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. U nekim obiteljima svađe se vuku kroz više generacija kao posljedica „malog istočnog grijeha" nekog pretka. Djeca se rađaju i umiru sa saznanjem da je njihovim roditeljima učinjena neka nepravda. Na razne se načine patnja zbog te nepravde prenosi na njih. Odrastaju sa sviješću da te najbliži mogu najdublje i trajno povrijediti. Ponekad najbliži članovi obitelji pokreću međusobne sudske parnice. Međutim, sudski pravorijek ne rješava sukobe u srcu. Pravda se formalno uspostavlja, ali osjećaj povrijeđenosti i nepovjerenja ostaje. Svaka je takva patnja upravo razarajuća, jer joj se ne vidi kraja. Čak ni nakon smrti.
BOLEST KOJOM SE NITKO NE BAVI
Zato ovdje možemo govoriti o teškoj društvenoj bolesti. Od nje više ili manje trpi gotovo svaka obitelj u Hrvatskoj. Ova bolest nema ime. Ali to nije važno. Važan je njezin sadržaj i metode kojima se ona liječi. Ipak, zaprepašćuje to što se ovim problemom sustavno ne bave ni psihologija ni sociologija. A svećenici uglavnom uopćeno govore o tome da ne smijemo ovisiti o bogatstvu, da novac nije najvažniji. Mi, obični ljudi uglavnom površno tu priču shvaćamo kao poruku bogatašima. A zar siromašniji ne mogu ovisnički razmišljati o materijalnoj strani života?! Činjenica da je problem podjele imovine toliko čest dokaz je da su i siromašniji prečesto bolesno navezani na novac i nekretnine.
BOLEST KOJOM SE NITKO NE BAVI
Zato ovdje možemo govoriti o teškoj društvenoj bolesti. Od nje više ili manje trpi gotovo svaka obitelj u Hrvatskoj. Ova bolest nema ime. Ali to nije važno. Važan je njezin sadržaj i metode kojima se ona liječi. Ipak, zaprepašćuje to što se ovim problemom sustavno ne bave ni psihologija ni sociologija. A svećenici uglavnom uopćeno govore o tome da ne smijemo ovisiti o bogatstvu, da novac nije najvažniji. Mi, obični ljudi uglavnom površno tu priču shvaćamo kao poruku bogatašima. A zar siromašniji ne mogu ovisnički razmišljati o materijalnoj strani života?! Činjenica da je problem podjele imovine toliko čest dokaz je da su i siromašniji prečesto bolesno navezani na novac i nekretnine.
Kroz povijest i danas, ljudi su u Hrvatskoj preteško nešto stjecali. Često to nije bilo dovoljno za koliko toliko siguran i pristojan život. Gladni smo bili. Mnogi su gladni i danas. Prečesto nam je ono što smo imali bilo otimano. Na radiju i televiziji uglavnom čujemo loše vijesti. Svi kao da se trude da nas preplaše. Vidimo da na svim stranama svijeta ljudi začas sve izgube. Sve nas to tjera da se tjeskobno vežemo uz svoju imovinu, osobito uz posao, kuću i zemlju.
Uz ovaj strah, posve je prirodno da zavolimo ono oko čega smo se trudili. Sve ono što smo marom i s mukom tako lijepo učinili, nama vrijedi više od novca. Zato nas duboko vrijeđa kad se netko, osobito član naše obitelji, neodgovorno odnosi prema toj imovini.
Ipak, sva naša imovina ima pripasti nekom drugom. Treba snage za suočavanje s tom činjenicom. To je jedna vrsta smrti prije smrti. Duhovno bolestan čovjek, pišući svoju nepravednu oporuku, kao da podsvjesno želi na neki bolesni način ostati živ među najbližima. S druge strane, duhovno zdrav čovjek svjestan je da je nemoguća apsolutno ujednačena podjela imovine. Zato će on u oporuci napisati razuman kompromis. Uz to, on je radostan da ima što darovati. A nasljednici bi morali biti zreli da bi dar s poštovanjem primili.
Iz svega nabrojenog uočavamo da je problem zaista kompleksan. Živimo u svijetu u kojem je sve teže naći dvije osobe koje će se zavoljeti, te u ljubavi i vjernosti provesti cijeli život. Problem podjele imovine često direktno zahvaća nekoliko obitelji. Njihova Ijubav, sloga i međusobno poštovanje nužan su preduvjet da bi podjela imovine bila pravedna i ispravno prihvaćena.
Uz ovaj strah, posve je prirodno da zavolimo ono oko čega smo se trudili. Sve ono što smo marom i s mukom tako lijepo učinili, nama vrijedi više od novca. Zato nas duboko vrijeđa kad se netko, osobito član naše obitelji, neodgovorno odnosi prema toj imovini.
Ipak, sva naša imovina ima pripasti nekom drugom. Treba snage za suočavanje s tom činjenicom. To je jedna vrsta smrti prije smrti. Duhovno bolestan čovjek, pišući svoju nepravednu oporuku, kao da podsvjesno želi na neki bolesni način ostati živ među najbližima. S druge strane, duhovno zdrav čovjek svjestan je da je nemoguća apsolutno ujednačena podjela imovine. Zato će on u oporuci napisati razuman kompromis. Uz to, on je radostan da ima što darovati. A nasljednici bi morali biti zreli da bi dar s poštovanjem primili.
Iz svega nabrojenog uočavamo da je problem zaista kompleksan. Živimo u svijetu u kojem je sve teže naći dvije osobe koje će se zavoljeti, te u ljubavi i vjernosti provesti cijeli život. Problem podjele imovine često direktno zahvaća nekoliko obitelji. Njihova Ijubav, sloga i međusobno poštovanje nužan su preduvjet da bi podjela imovine bila pravedna i ispravno prihvaćena.
Razmotrimo uobičajeni primjer. Roditelji, otac i majka, pišu oporuku kojom ostavljaju svu imovinu svojoj djeci. Djeca su ovdje druge mlade obitelji, u kojima zetovi i nevjeste imaju isti problem nasljedstva riješiti sa svojim roditeljima, braćom i sestrama. Tako se problem (ili bolje: zadatak) širi na mnogo obitelji. Gotovo da ne možemo napraviti neki rez. Svaka podjela nasljedstva uključuje cijeli svijet, sve ljude. Ovo zaista nije ljepuškasto rečeno nego je gola istina. Naime, podjela imovine stvara nove odnose i nove mogućnosti za neke nove ljude koji će doći. Roditelji donose i daruju imovinu svojih predaka i svoju stečevinu jednom svijetu koji se tek rađa. S jedne strane, mudrost im nalaže da imovinu razdijele na razumne cjeline, kako imovina ne bi izgubila na vrijednosti. S druge strane, ta podjela treba nasljednicima dati novi zamah i slobodu da žive i stvaraju. Tako se prošlost prelijeva u budućnost. Ispravno proveden, ovaj postupak je živorodan i stvaralački. Neispravno proveden, ovaj je postupak starački i ubilački.
Pravednom podjelom imovine, otac i majka na jedan posve novi način ponovo rađaju svoju djecu, a uz njih svoje roditeljstvo šire na njihove bračne drugove i unučad. Budući da je ovaj čin javan, vidljiv, on je uvijek prevažan za cijelo šire društvo, za djecu, za budućnost. Vjernici će u ovom činu prepoznati sakramentalnu snagu braka. Ono prvo DA pred oltarom, koje su izrekli jedno drugom, sada u sutonu njihova života postaje njihovo veliko DA cijelom svijetu koji dolazi. Zato oporuka mora biti razumna, mudra, pravedna i napisana iz ljubavi, posve čista srca. S druge strane, i od nasljednika se traži ljubav i poštovanje da je prime. Ipak, budući da su ovdje darovatelji u aktivnijem položaju, njihova je odgovornost veća.
PISANJE OPORUKE
Teško je napisati neku praktičnu uputu, ali postoje čvrste zakonitosti kojih bi se svi darodavci i daroprimatelji morali držati.
Svaki će pravnik, prije razmatranja ostalih elemenata valjanosti oporuke, najprije provjeriti je li ju pisala razumna osoba pri punoj svijesti. Razum je dakle nužan uvjet oporuci. Uz razum, bitno je i vrijeme. Nije svejedno hoće li oporuka biti zaključena dok su nasljednici još maloljetna djeca, prije njihova braka ili pak pred samu smrt roditelja daro vatelja. Okolnosti su raznolike. Čvrsta pravila nema.
Međutim, darovatelj mora biti svjestan da je to njegov zadatak i zato se on mora na vrijeme duhovno pripremiti za taj čin. Dakle, u ovom procesu ipak je puno važnije poći od onog nutarnjeg osjećajnog, duhovnog, toplog, ljudskog. Nitko ne može oporukom nešto darovati ili po oporuci nešto primiti bez osjećaja. Ti osjećaji trebaju biti jasni i čisti. Dok god onaj koji piše oporuku osjeća neki strah, ili nesigurnost, uvrijeđenost, netrpeljivost ili mržnju, oporuka neće biti zdrava, a time ni pravedna. Tako se problem pisanja oporuke svodi na problem koji hagioterapija naziva problem interpersonalnosti. (Na primjer, u 28. broju Hagiohr-a imamo kratke i jasne upute kako liječiti ove rane.) Pisanje oporuke proces je u kojem treba učiti na primjerima iz prošlosti svoje obitelji. Treba dobro proučiti, s bračnim drugom i s prijateljima razmotriti primjere iz njihovih obitelji. Treba čista srca prihvatiti sve svoje nasljednike. Nisu sva djeca u jednakim potrebama. Možeš podjednako voljeti svu djecu, zetove i nevjeste, ali ipak u neke imaš malo više povjerenja. Sve te osjećajne elemente nemoguće je isključiti, ali oni ne smiju biti presudni. Tek kad darovatelj jasno razlučuje svoje osjećaje od razuma, svjestan je svoje odgovornosti i spreman napisati pravednu oporuku. Ne treba žuriti. Pisanje oporuke u načelu je velikodušan, oslobađajući i stvaralački proces. Svakako je dobro da roditelji darovatelji prije svoje konačne odluke sa svojim razmišljanjima upoznaju nasljednike. Dobro je čuti njihovo mišljenje, potaknuti ih na odgovornost. Tako će nasljednici dobiti priliku pokazati svoju zrelost, nesebičnost i velikodušnost. Nije rijedak slučaj da djeca svojom složnom odlukom donesu roditeljima blagoslovljeni mir kad im pomognu riješiti neke nedoumice. S druge strane, kad je vaš predak donio tešku nepravednu oporučnu odluku, koju ne možete promijeniti, nego sada u svađi trpi cijela vaša uža i šira obitelj, opet je ranjena spomenuta interpersonalnost. Liječenje je opet isto. Ono uključuje oprost. Međutim, ovdje je vrlo važno naučiti dijeliti bol zbog nepravde (dakle, bolan osjećaj povrijeđenosti) od oprosta.
OKRENUTI KOTAČ POVIJESTI SVOJE OBITELJI
Oprost je u svojoj biti razumski čin. Kad čovjek shvati zašto se neko zlo događa, on se relativno lako odlučuje na oprost. Naime, drugi čovjek čini zlo zato što je uplašen ili preslab da se zlu odupre. Kad pošteno promotriš svoje postupke, vidiš da i ti činiš zlo. Možda ne toliko veliko kao onaj drugi, ali vidiš da ne možeš ne činiti pogreške. A znaš da nisi zao, znaš da bi htio biti dobar. Tako shvatiš da je i onaj pogriješio jer je bio slab, zarobljen svojim ranama. Ti naravno ne želiš biti sličan ovisnik. Tvoja se agresivnost pretvara u sućut. Ponekad čak dobiješ nekakav osjećaj nadmoći. Ali i to te brzo umori, jer i to je jedna vrsta ropstva. Pa se okrećeš slobodi. Sad si spreman oprostiti, čak zavoljeti onog čovjeka na neki način. Na drugoj razini ostaje povrijeđenost. Možda će ostati do kraja tvog života. S vremenom, doduše, ona postaje nešto poput opomene. Ili spasonosno iskustvo koje će te više puta spriječiti da ti ne napraviš neku veliku pogrešku. Zato, kad se u tvojoj obitelji dogodila neka nepravda o kojoj smo ovdje pisali ili kad si je zatekao svojom ženidbom, trebaš imati snage „okrenuti kotač povijesti" svoje obitelji u smjeru blagoslovljene slobode. To je tvoj zadatak. Kao npr. nahraniti djecu. Jer ti jesi, kao i svi drugi, odnekud ubačen ,,u rijeku života“. Umjesto da se buniš što te dopao prilično mutan i smrdljiv dio, plivaj jače i brže, da ne zaglaviš u još smrdljivijem rukavcu.
Napisao: Ivo Perišić
Tekst je izvorno objavljenu u časopisu o antropološkoj medicini - hagioterapiji Hagiohr u broju 30. te ovdje prenešen uz odobrenje izdavača.
Hvala autoru i uredništvu
Pravednom podjelom imovine, otac i majka na jedan posve novi način ponovo rađaju svoju djecu, a uz njih svoje roditeljstvo šire na njihove bračne drugove i unučad. Budući da je ovaj čin javan, vidljiv, on je uvijek prevažan za cijelo šire društvo, za djecu, za budućnost. Vjernici će u ovom činu prepoznati sakramentalnu snagu braka. Ono prvo DA pred oltarom, koje su izrekli jedno drugom, sada u sutonu njihova života postaje njihovo veliko DA cijelom svijetu koji dolazi. Zato oporuka mora biti razumna, mudra, pravedna i napisana iz ljubavi, posve čista srca. S druge strane, i od nasljednika se traži ljubav i poštovanje da je prime. Ipak, budući da su ovdje darovatelji u aktivnijem položaju, njihova je odgovornost veća.
PISANJE OPORUKE
Teško je napisati neku praktičnu uputu, ali postoje čvrste zakonitosti kojih bi se svi darodavci i daroprimatelji morali držati.
Svaki će pravnik, prije razmatranja ostalih elemenata valjanosti oporuke, najprije provjeriti je li ju pisala razumna osoba pri punoj svijesti. Razum je dakle nužan uvjet oporuci. Uz razum, bitno je i vrijeme. Nije svejedno hoće li oporuka biti zaključena dok su nasljednici još maloljetna djeca, prije njihova braka ili pak pred samu smrt roditelja daro vatelja. Okolnosti su raznolike. Čvrsta pravila nema.
Međutim, darovatelj mora biti svjestan da je to njegov zadatak i zato se on mora na vrijeme duhovno pripremiti za taj čin. Dakle, u ovom procesu ipak je puno važnije poći od onog nutarnjeg osjećajnog, duhovnog, toplog, ljudskog. Nitko ne može oporukom nešto darovati ili po oporuci nešto primiti bez osjećaja. Ti osjećaji trebaju biti jasni i čisti. Dok god onaj koji piše oporuku osjeća neki strah, ili nesigurnost, uvrijeđenost, netrpeljivost ili mržnju, oporuka neće biti zdrava, a time ni pravedna. Tako se problem pisanja oporuke svodi na problem koji hagioterapija naziva problem interpersonalnosti. (Na primjer, u 28. broju Hagiohr-a imamo kratke i jasne upute kako liječiti ove rane.) Pisanje oporuke proces je u kojem treba učiti na primjerima iz prošlosti svoje obitelji. Treba dobro proučiti, s bračnim drugom i s prijateljima razmotriti primjere iz njihovih obitelji. Treba čista srca prihvatiti sve svoje nasljednike. Nisu sva djeca u jednakim potrebama. Možeš podjednako voljeti svu djecu, zetove i nevjeste, ali ipak u neke imaš malo više povjerenja. Sve te osjećajne elemente nemoguće je isključiti, ali oni ne smiju biti presudni. Tek kad darovatelj jasno razlučuje svoje osjećaje od razuma, svjestan je svoje odgovornosti i spreman napisati pravednu oporuku. Ne treba žuriti. Pisanje oporuke u načelu je velikodušan, oslobađajući i stvaralački proces. Svakako je dobro da roditelji darovatelji prije svoje konačne odluke sa svojim razmišljanjima upoznaju nasljednike. Dobro je čuti njihovo mišljenje, potaknuti ih na odgovornost. Tako će nasljednici dobiti priliku pokazati svoju zrelost, nesebičnost i velikodušnost. Nije rijedak slučaj da djeca svojom složnom odlukom donesu roditeljima blagoslovljeni mir kad im pomognu riješiti neke nedoumice. S druge strane, kad je vaš predak donio tešku nepravednu oporučnu odluku, koju ne možete promijeniti, nego sada u svađi trpi cijela vaša uža i šira obitelj, opet je ranjena spomenuta interpersonalnost. Liječenje je opet isto. Ono uključuje oprost. Međutim, ovdje je vrlo važno naučiti dijeliti bol zbog nepravde (dakle, bolan osjećaj povrijeđenosti) od oprosta.
OKRENUTI KOTAČ POVIJESTI SVOJE OBITELJI
Oprost je u svojoj biti razumski čin. Kad čovjek shvati zašto se neko zlo događa, on se relativno lako odlučuje na oprost. Naime, drugi čovjek čini zlo zato što je uplašen ili preslab da se zlu odupre. Kad pošteno promotriš svoje postupke, vidiš da i ti činiš zlo. Možda ne toliko veliko kao onaj drugi, ali vidiš da ne možeš ne činiti pogreške. A znaš da nisi zao, znaš da bi htio biti dobar. Tako shvatiš da je i onaj pogriješio jer je bio slab, zarobljen svojim ranama. Ti naravno ne želiš biti sličan ovisnik. Tvoja se agresivnost pretvara u sućut. Ponekad čak dobiješ nekakav osjećaj nadmoći. Ali i to te brzo umori, jer i to je jedna vrsta ropstva. Pa se okrećeš slobodi. Sad si spreman oprostiti, čak zavoljeti onog čovjeka na neki način. Na drugoj razini ostaje povrijeđenost. Možda će ostati do kraja tvog života. S vremenom, doduše, ona postaje nešto poput opomene. Ili spasonosno iskustvo koje će te više puta spriječiti da ti ne napraviš neku veliku pogrešku. Zato, kad se u tvojoj obitelji dogodila neka nepravda o kojoj smo ovdje pisali ili kad si je zatekao svojom ženidbom, trebaš imati snage „okrenuti kotač povijesti" svoje obitelji u smjeru blagoslovljene slobode. To je tvoj zadatak. Kao npr. nahraniti djecu. Jer ti jesi, kao i svi drugi, odnekud ubačen ,,u rijeku života“. Umjesto da se buniš što te dopao prilično mutan i smrdljiv dio, plivaj jače i brže, da ne zaglaviš u još smrdljivijem rukavcu.
Napisao: Ivo Perišić
Tekst je izvorno objavljenu u časopisu o antropološkoj medicini - hagioterapiji Hagiohr u broju 30. te ovdje prenešen uz odobrenje izdavača.
Hvala autoru i uredništvu