Ako je tvoj dida bija partizan, a moj ustaša, onda je tvoj ćaća bija udbaš, a moj emigrant, i onda si ti komunjara, a ja nisan – zvučat će ovako nekako hrvatska dječja brojalica za koju godinu.
Samo, nije ovdje riječ o pukom nabacivanju povijesnim blatom – u našem slučaju priča je puno dublja, okrutnija i mračnija.
Žrtve, nesuđene
Činilo se, tamo devedesetih, kako smo zauvijek raskrstili s ustaštvom, i očekivalo se da isto napravimo s komunizmom, sviđalo se to nekome ili ne, također represivnim i nasilnim sustavom prošlog stoljeća. Ali nije to išlo lako, iz zemlje su neprestano izlazile žrtve poslijeratnog komunističkog terora, na tisuće njih u Sloveniji i Hrvatskoj, stotine jama ispunjenih kostima tko zna kojih ljudi.
Civila, žena, poraženih vojnika... Nesuđenih! Možda krivih za zločine, možda sasvim nevinih, tko je više išta mogao dokazati...
Hrvatska nije bila spremna za takav šok, pa ga je uz pomoć gomile preživjelih visokih dužnosnika iz komunističkog sustava pokušala zatomiti. No, kosti iz jama i oranica uporno izviru, evo nekidan i u mosorskom selu Dubravi; mještani tvrde kako je riječ o dvadesetak studenata i civila pobijenih 1943. godine...
Slovenci već osam godina nude hrvatskoj Vladi međudržavni ugovor o vađenju ostataka tijela, koje bi valjalo pokopati u njihovoj zemlji. Tamo je oko 600 jama, u Hrvatskoj 900 s ostacima pobijenih. No, nema odgovora s naše strane. A zašto, molim vas?
Na kostima ne piše čije su
Zar je toliko teško izvaditi tu nečiju djecu, očeve, majke i pretke, pokopati ih kao što se ljudi pokapaju u zajedničku grobnicu i pokušati ih identificirati, vratiti tisućama obitelji koje ih 70 godina čekaju?
Zar to nije humanistički pristup i svaki drukčiji stav imamo pravo tumačiti kao bešćutnost ili prikrivanje. Tako je napravljeno i s ostalim žrtvama Drugog rata, u svakoj zemlji, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Vjerujte, ako to ne napravimo, bez obzira na naše zavaravanje, ti će pokojnici kao živa rana rovati tijelo ovog naroda i nikad neće biti mira.
Odavanjem pijeteta svim žrtvama, kostima na kojima ne piše čiji su niti tko su, završit ćemo nevidljivi rat koji imamo u zraku i u glavama. Tako se, gospodo i drugovi, suočava s istinom. Jer istina koja se prešućuje postaje otrovna!
Damir Šarac
Tekst originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji link
Samo, nije ovdje riječ o pukom nabacivanju povijesnim blatom – u našem slučaju priča je puno dublja, okrutnija i mračnija.
Žrtve, nesuđene
Činilo se, tamo devedesetih, kako smo zauvijek raskrstili s ustaštvom, i očekivalo se da isto napravimo s komunizmom, sviđalo se to nekome ili ne, također represivnim i nasilnim sustavom prošlog stoljeća. Ali nije to išlo lako, iz zemlje su neprestano izlazile žrtve poslijeratnog komunističkog terora, na tisuće njih u Sloveniji i Hrvatskoj, stotine jama ispunjenih kostima tko zna kojih ljudi.
Civila, žena, poraženih vojnika... Nesuđenih! Možda krivih za zločine, možda sasvim nevinih, tko je više išta mogao dokazati...
Hrvatska nije bila spremna za takav šok, pa ga je uz pomoć gomile preživjelih visokih dužnosnika iz komunističkog sustava pokušala zatomiti. No, kosti iz jama i oranica uporno izviru, evo nekidan i u mosorskom selu Dubravi; mještani tvrde kako je riječ o dvadesetak studenata i civila pobijenih 1943. godine...
Slovenci već osam godina nude hrvatskoj Vladi međudržavni ugovor o vađenju ostataka tijela, koje bi valjalo pokopati u njihovoj zemlji. Tamo je oko 600 jama, u Hrvatskoj 900 s ostacima pobijenih. No, nema odgovora s naše strane. A zašto, molim vas?
Na kostima ne piše čije su
Zar je toliko teško izvaditi tu nečiju djecu, očeve, majke i pretke, pokopati ih kao što se ljudi pokapaju u zajedničku grobnicu i pokušati ih identificirati, vratiti tisućama obitelji koje ih 70 godina čekaju?
Zar to nije humanistički pristup i svaki drukčiji stav imamo pravo tumačiti kao bešćutnost ili prikrivanje. Tako je napravljeno i s ostalim žrtvama Drugog rata, u svakoj zemlji, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Vjerujte, ako to ne napravimo, bez obzira na naše zavaravanje, ti će pokojnici kao živa rana rovati tijelo ovog naroda i nikad neće biti mira.
Odavanjem pijeteta svim žrtvama, kostima na kojima ne piše čiji su niti tko su, završit ćemo nevidljivi rat koji imamo u zraku i u glavama. Tako se, gospodo i drugovi, suočava s istinom. Jer istina koja se prešućuje postaje otrovna!
Damir Šarac
Tekst originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji link