Ovo je priča o don Ivanu Čotiću, skromnom svećeniku koji je u ratu došao u Split, sagradio tri crkve, ne vozi mercedes i živi za Boga, narod i HajdukaNavalili na me katolici sa splitskoga Sućidra: "A zašto nikad ne pišeš o našemu don Ivanu? Čovik na mistu, gradi crkve, s đacima osvaja državne olimpijade, drži tjedno 18 sati župnog vjeronauka, od prvog osnovne do studenata i mladih, nagovara dicu da umisto da kupuju petarde pomažu Caritas... Škodu vozi, a ne mercedese. Baš je ono, čovik i misnik za Boga i narod. I Hajduka. Ajde, bija bi red..." Svijetli VukovarI sad kako odbit, bio bi red da ga upoznamo, da malo proljudikamo, kad se već tako priča. Crkva svetog Andrije apostola na Sućidru jedna je od posljednjih izgrađenih u Splitu, nekoć je tu bilo igralište, a Nadbiskupija je novo uredila malo dalje. Veliki Botterijev mozaik iza oltara, vitraji Križnog puta na svim prozorima, hrastove klupe, kameni pod, klimatizirana, bez suvišnoga kiča i plastike. Čisto, prirodno svjetlo, tip-top. - Lipo je, a? E nego, moji župljani zaslužuju najbolje. Mogla je bit i jedno tri metra duža, ali nije se moglo zbog konfiguracije terena – uvodi nas donIvan Čotić (55), a dok obilazimo interijer, sjetim se i da je na kampanelu osvijeljeni križ visok dvanaest metara koji bliješti iznad cijeloga grada. - I dalje, iz Bračkoga kanala se vidi! A na četiri strane zasvijetli natpis "Vukovar" u dane kad se sjećamo stradanja i junačkog otpora grada. Iskreni PapaPitamo ga, onako za uvod, što mu se čini od pape Frane, neki kažu da zbunjuje svijet svojim porukama, a posebno otkad je licemjernima nazvao kršćane kojima je samo do izvanjskog, a ne i unutrašnjega "glanca". - Pravi čovjek za današnje vrijeme. Autentičan, skroman, otvoren, iskren. Takav je bio i kao svećenik i kao kardinal, nije se promijenio kad je postao papa. Aktualan po socijalnoj osjetljivosti, uporno se zauzima za sirotinju, ljude u nevolji, progonjene, manjine. Njegove svakodnevne propovijedi u kapeli svete Marte su nadahnuće kršćanima, pa tako i ova koju spominjete. Naš narod bi rekao - istina boli. Ako se s oltara bojimo reći istinu kako se ne bismo nekome zamjerili, onda smo licemjeri. Istina se ne da zaviti u celofan kako bi svi bili mirne savjesti. U Papinoj borbi za istinu vidim i životni cilj blaženog Stepinca, stav koji ga je skupo koštao. A eto, takvi smo; ne smin reć, čoviče, uvridit će se netko – smije se don Ivan. Nezgodan kvartSućidarski pastir rodom je iz Dubrave, mjesta u srcu Poljica, koje je kroz povijest dalo puno duhovnih zvanja, živućih je pet, od kojih su tri iz Čotića, pored don Ivana, još don Ante stariji i don Ante mlađi, te časne sestre s.Zrinka (don Ivanova sestra), s. Katarina, s. Lidija i s. Milka. A tridesetak metara dalje je i kuća obitelji dubrovačkog biskupa Mate Uzinića. Tu su još Dubravci don Tomislav Bašić i don Pave Điko. Reklo bi se "mali Vatikan" usrid Mosora! - Je, nezgodan kvart, ti Čotići, ha-ha. Bilo je iz Dubrave uvijek svećenika, a veliki uzor je bio don Marko Jurišić iz Tugara, dubravski župnik trideset godina. Čovjek duha, veliki molitelj, pun milosrđa i mudrosti, nije mario za izvanjske stvari ni svoj komod. Govorilo se da don Marko u kuću ulazi priko drače – spominje se don Ivan, koji je svećenički red primio 1988. te je raspoređen za kapelana u Solinu kod legendarnog župnika don Mira Jovanovića. - Don Miro je već bio prilično bolestan, a vremena se mijenjala, ljudi nagrnuli u crkve. Oko blagdana Male Gospe kroz prasvetište je prošlo preko 150 tisuća ljudi. A tada još nije bilo kao danas, da će pripomoći općina, grad, neka firma, sve se radilo na ruke – priča don Ivan. Ukrali mi autoTako su počele i njegove peripetije s automobilima. Naime, od novca koji je prikupio za mladu misu kupio je svoj prvi auto, "zastavu 128". Sav sretan parkirao ju je novu novcatu pred župnom kućom. A sljedećeg jutra – magla. Nestala! - Doživio sam šok, a što možeš, baš mi je bilo krivo, prvi auto... Ipak, kolege svećenici pokrenuli su akciju i za tri mjeseca kupili mi novi. - Automobil je bitan za svećenika, često im se zamjera razmetljivost baš u tome? - U današnjem svijetu auto ti je ko nekad konj, nešto što te preveze od točke A do točke B. Više potreba nego luksuz, samo ovisi o tebi. Nikad mi ne bi palo na pamet voziti neko vozilo superklase, posebno ne u hrvatskim socijalnim okolnostima. Vjerujte, te nekadašnje "zastave" ili današnje "škode" meni su sasvim dovoljne. "Škoda" je zakon, šta joj fali, ne bi je minja ni za što – uvjeren je sućidarski župnik, koji godinama vozi upravo manje modele češkog proizvođača. Svećenički put ga je ratne 1991. godine doveo u Split. Dobio je "od šuca" dvije župe, Mertojak i Trstenik, i za njih dva dekreta, što je prava rijetkost. A još je rjeđe da župnik u te dvije župe nema ni crkve ni stana! Di ću, kud ću?- Ne znam ni sam kako sam tako lako prihvatio, možda jer sam imao 29 godina. Nadbiskup Ante Jurić kazao mi je: "Evo ti moj blagoslov, nađi stan i prostor za crkvu, nadam se da ćeš se snaći!" I tako sam preuzeo dvije splitske župe, a cijela imovina mi je bila – dva papira s dva dekreta! I di ću, kud ću? Jedino što mi je palo na pamet je da pokucam na vrata mjesnog kotara, gdje je tada bio krizni štab ili kako se već zvao, i kažem: ja sam taj i taj, vaš novi župnik – prisjeća se Čotić, koji je na Mertojaku mise držao u atomskom skloništu, a na Trsteniku u staroj školi, izgrađenoj od kamena u bombardiranju srušene crkve svetoga Petra na Pazaru. Na Mertojaku je 1993. organizirao dotad neviđenu akciju za gradnju crkve svetoga Josipa – prikupljanje samodoprinosa! - Organiziran je samodoprinos na pet godina, reklo bi se po socijalističkome modelu. Tko je pristao, odvajao je dva posto od primanja za gradnju crkve i pastoralnog centra, kasnije smo produžavali dva puta po tri godine i do 2003. skupljeno je više od 7 milijuna kuna, dovoljno za grube radove, a akcija je trajala do 2006. godine – kaže don Ivan, koji otkriva i kako su se u devedesetima gradile splitske crkve: - Znate kako? Do 1995. mogao si doć u kvart, uprit prstom i reć: ovde će bit crkva! I bila bi. U godinama koje su slijedile počela su natezanja, a nakon 2000. godine više nigdi nije bilo mista za nove crkve – slikovito objašnjava. Služba u MakarskojKad je izgradio crkvu na Mertojaku, don Ivan dobiva dekret za Makarsku, gdje se gradila crkva Kraljice mira, a don Stipe Ljubas, dotadašnji župnik, dovršio je grube građevinske radove. Čotić je dvije i po godine misu držao u podrumu, zapravo dvije spojene garaže, te živio u stanu iznad, a taj je prostor još davno uredio don Josip Ćorić jer se drugačije nije ni smjelo u doba komunizma. Crkva i pastoralni centar Kraljice mira uvelike su se dovršavali novcem koji je preko prijatelja iz inozemstva osigurao don Jakov Cikojević, ali do danas planirani pastoralni centar nije završen. I ovdje je priča s autom bila u igri: kako mu se "škoda felicija" gotovo raspadala, župljani su mu za oproštaj kupili "škodu fabiju", koju i danas vozi. Naš sugovornik i u Makarskoj se posvetio osnivanju ansambala koji njeguju sakralnu glazbu, kao klasičnog tako i suvremenog izričaja. Već na Mertojaku osniva župni zbor i Vokalno-instumentalni sastav "Agnus", u Makarskoj VIS "Totus Tuus", a na Sućidru je nastavio s VIS-om "Izidor", što u imenu čuva uspomenu na sveca koji je dao ime gradskoj četvrti (Sućidar - sveti Izidor, po starosplitski), te još tri župna zbora: mještoviti, djevojački 'Andrijane' i dječji. Ne treba zaboraviti ni da je uz pomoć č.s. Bernardine u Makarskoj utemeljio i dramsku skupinu mladih koja bi na predstavama okupila i po 700-800 gledatelja! Opet u skloništuIskusni pastoralac je i na splitskome Sućidru, gdje dolazi 2007., pokrenuo vjerske inicijative. Pogađate, ni ovog puta nije bilo crkve ni pastoralnog centra, opet je krenuo iz – atomskog skloništa, i to školskog, dok su nedjeljne svečane mise održavane u atriju. Opet je trebalo graditi crkvu, uz sve peripetije, jer prostora nije bilo, iako se omiljeni dotadašnji župnik donPetar Đonlić satrao u borbi za gradnju crkve. Kad je konačno pronađeno rješenje, gradnju je financirala Nadbiskupija splitsko-makarska, pa je samodoprinos izbjegnut. Tako je imao rijetku životnu priliku da kao župnik bude na posveti čak triju novih crkava. Nekoliko godina don Ivan nije imao kapelana pa je nedjeljom služio četiri mise. Uveo je običaj da o Dušnom danu služi misu za sve poginule i nestale branitelje te obiteljima daruje ružu i svijeću. Na božićnu večer s mladima posjećuje štićenike Doma "Juraj Bonači", a potaknuo je ministrante da novac namijenjen za petarde "prenamijene" u pomoć Caritasu. Pokrenuo je dva župna lista, na sve načine zadržava mlade nakon krizme, utemeljio je "Pjevačko lito", a Sućidar je i prva župa u Nadbiskupiji koja je imala danonoćno čitanje Biblije u korizmi. Član TorcideŽupa je aktivna i na društvenim mrežama, na Twitteru i Facebooku, a mudre i poticajne misli koje su šest godina objavljivali nedavno su tiskane u knjizi "Zrnca mudrosti". Kad o obljetnici pada Vukovara ulicom krene mimohod Torcide, don Ivan bi ih redovito dočekao i molili bi za žrtve toga grada. No, prošlog studenog je zaiskrilo jer je kolona kasnila, a župnik je imao prethodno dogovorene obveze, pa su uslijedile ružne riječi. - Ražalostilo me što je tako ispalo, ni na kraj pameti mi nije bilo otići, ali mimohod je kasnio, a ja sam imao neodgodive obveze. Volio bih da se taj nesporazum zaboravi i da ubuduće molimo kao i svih dosadašnjih godina – kaže, a takli smo ga i u veliku ljubav prema Hajduku. Vadi iz džepa nekoliko kartica; pretplate za utakmice, člansku iskaznicu Hajduka i Torcide Sućidar. - Hrvatska, Hajduk, Vukovar tri su prevažne činjenice koje nas okupljaju svaka na svoj način, poštovanjem, ljubavlju, suosjećanjem. Tužan sam kad nekom iz ovog trojstva krene naopako... Znoj i suzeZa kraj smo ostavili veliku don Ivanovu strast: vjeronaučne olimpijade. Njegovi vjeroučenici osvojili su čak sedam državnih prvenstava, jednostavno rasturaju znanjem gdje god da se pojave, a iza toga stoji uporni višemjesečni trud. - Znoj i suze! Želim da natjecanje iz nauka vjere za njih bude isto kao i natjecanje iz bilo kojeg drugog predmeta. Otac me naučio važnu stvar: da svemu što radiš daješ cijeloga sebe, da pokušaš napraviti na najbolji način i rezultati neće izostati. S dječjom upornošću, radom i odricanjem ne treba se šaliti, moramo ih shvatiti ozbiljno. Tako je i s vjeronaučnim olimpijadama. Pripremamo se po šest mjeseci jer imati državne prvake iz bilo čega velika je stvar. Treba djecu okupiti, motivirati, nimalo nije jednostavno ono što oni trebaju znati, primjerice, o svetom Pavlu, svetome Frani, blaženom Alojziju, katoličkim misijama, Gospi, hrvatskim katedralama... Pritom i ja širim svoje teološko znanje, učimo skupa. Zbog toga su vrhunski, a naši osnovnoškolci i kad odu u MIOC, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i Gimnaziju "Vladimir Nazor", također pobjeđuju. Eto, to je moj jedini i najdraži hobi – ponosan je don Ivan Čotić. Imali su župljani pravo, isplatilo se saslušati ga. Mladi vole 'Oči u oči'Do Drugoga vatikanskog koncila ljudi su trčali za svećenikom, a nakon toga svećenici su poslani trčati za ljudima, posebno mladima. Stoga se i u glazbenom smislu moramo prilagoditi suvremenim prilikama, zapravo svijetu u kojem živimo, a evo mladi danas svi imaju slušalice u ušima, svi se "razumiju" u muziku.
Zato Crkva ima poslanje, ne gubeći svoj identitet, približavati mlade ljude Bogu i kroz glazbeni izričaj koji oni razumiju, koji im je blizak, kroz duhovno-popularne skladbe koje imaju tekst i glazbu razumljive današnjim generacijama. Mislim da im je lakše shvatiti jednu od najpopularnijih takvih skladbi tipa "Oči u oči", nego staru a kanonsku "Visom leteć ptice male". Ma bitno je da su oni tu, a svećenik treba osmisliti kako naviještati Krista, makar skupljali šiške – obrazlaže don Ivan. Piše Damir Šarac Foto Bozidar Vukicevic/Hanza Media Origanlno objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji Kako saznajemo sa internetske stranice izdavačke kuće Croma Co. uskoro izlazi knjiga "Poljički rječnik". Poljički rječnik istinsko je kulturno dobro važno za očuvanje poljičkog govornog i kulturnog identiteta • 960 stranica u boji, B5 format (24×16,5 cm) • tvrdi uvez, PVC folija, zaštitna kutija • 20.000 obrađenih natuknica • dvije stručne studije o Poljicima • onomastički prilozi • toponimi itd. Opis proizvodaSažetak:
Uz Poljički statut kao vrhunac političkog i kulturnog dosega Poljičke knežije, najvrijednije blago nastalo na poljičkom tlu jest –poljički govor (idiom) značajan za hrvatsku pravnu povijest kao i za naš hrvatski jezik uopće. Kako bi se ovo stoljećima taloženo jezično blago sačuvalo za buduće naraštaje Poljičana (i ne samo njih), ukazala se potreba za izradom Poljičkog rječnika koji bi uz svoju osnovnu leksikografsku funkciju, zbog brojnih posebnosti poljičkog podneblja imao i dodatnu povijesno-kulturološku dimenziju. Iz navedenih razloga i na inicijativu Ante Mekinića kao izdavača i voditelja projekta, izazov da se ovo kapitalno djelo napravi prihvatio je iskusni filolog, komparatist i slavist Srećko Lorger iz Splita, uz stručnu pomoć dr. sc. Dijane Ćurković, dijalektologinje u zvanju znanstvene suradnice zaposlene u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Poljički rječnik imat će najmanje 12.000 natuknica (lema) obrađenih po svim suvremenim leksikografskim standardima. Kako će mnoge natuknice sadržavati više istoznačnica ili sličnoznačnica, može se govoriti o korpusu od približno 20.000 riječi koje podjednako prezentiraju starije i mlađe slojeve poljičkog leksika. Uz spomenuti jezični fundus, rječnik će obilovati i brojnim drugim onomastičkim prilozima o Poljicima i Poljičanima te njihovim specifičnim obilježjima, a uz opsežnu bibliografiju radova o Poljicima imat će i dvije stručne studije o Poljicima i to lingvistički opis i povijesno-kulturni osvrt. Strukturiran na prethodno opisan način, Poljički rječnik bit će pozamašna knjiga od 960 stranica B5 formata (16,5 x 23,5 cm) u tvrdom uvezu sa zaštitnom folijom, kako i priliči knjizi neprolazne vrijednosti. Recenzija knjige Poljički rječnik (1) (1) Datum recenziranja: 29. listopada 2015. (2) Podaci o recenzentu: Recenzentica: dr. sc. Ivana Kurtović Budja, znanstvena suradnica MBZ: 229855 Ustanova: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Adresa ustanove: Ulica Republike Austrije 16, 10000 Zagreb (3) Posljednjih je dvadesetak godina znatno narastao broj objavljenih dijalektalnih rječnika, i to rječnika govora svih triju narječja. Nažalost još nemamo niti jednog rječnika poljičkih govora – niti pojedinačnoga govora niti cjeline. Poljički rječnik će popuniti tu prazninu. Rječnik će imati oko 12 000 natuknica, a zanimljiv je po tome što će pokriti pripadnost poljičkih govora dvama narječjima: čakavskom i štokavskom, odnosno južnočakavskom dijalektu i novoštokavskom ikavskom dijalektu. Do sada u Hrvatskoj još nemamo takvih rječnika te sama ta činjenica govori o koliko je složenom poslu riječ. Poljički govor je baštinik u Hrvatskoj nemjerljive pisane tradicije, počevši od Poljičkoga statuta pa dalje. Vrijednost svakodnevnoga života u Poljicima prepoznata je u smislu materijalne i nematerijalne kulture (npr. poljički soparnik na Listi nematerijalnih kulturnih dobara RH) te samo nedostaje jedan veliki, sveobuhvatni rječnik koji će zabilježiti oba ta dijela baštine i sačuvati ga kako bi mlađe generacije znale odakle su i kamo pripadaju. Poljički rječnik će biti strukturiran tako da poslije natuknice dolazi gramatički opis, zatim definicije te na koncu primjeri rečenica u kojima se pojavljuje riječ iz natuknice. Taj će dio natuknice svakako biti najzanimljiviji prosječnom čitatelju jer će donositi zgode i razmišljanja konkretnih ljudi u konkretnom mjestu. Rječnik će biti iznimno koristan svim dijalektolozima, ali će u njemu naći građe za svoja istraživanja i stručnjaci drugih disciplina: etimolozi, etnolozi, antropolozi. Ne manje važno je da će rječnik rado koristiti izvorni govornici poljičkih govora, a svakako će biti dobro uputiti na njega studente kroatistike, kroatologije ili etnologije. Rukopis Poljičkog rječnika popunjava leksičku mrežu hrvatske dijalektologije u smislu da donosi građu s kojom javnost još nije bila upoznata. Napisan je u skladu s tradicijom pisanja takvih rječnika te donosi obilje jezične građe i podataka. Rječniku prethodi studija u kojoj je gramatički opisan govor. Zbog svega navedenoga rukopis knjige Poljički rječnik izdavačke kuće CROMA Co. iz Stobreča zaslužuje svaku potporu u izdavanju. Predmet: Recenzija knjige Poljički rječnik (2) (1) Datum recenziranja: 23. kolovoza 2016. (2) Podaci o recenzentu: Recenzent: prof. dr. sc. Josip Lisac, redoviti profesor MBZ: 079151 Ustanova: Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku Adresa ustanove: 23000 Zadar, Obala kralja P. Krešimira IV. 2 (3) Nakladnik Croma Co. – Stobreč priprema Poljički rječnik koji bi trebao biti objavljen 2017. Već dvadesetak godina izvanredno je oživjela hrvatska dijalekatna leksikografija, a u tom kontekstu moramo promatrati i djelo što se priprema. Poljički rječnik zamišljen je drugačije nego mnogi drugi hrvatski dijalekatni rječnici. Oni, naime, obično sadrže leksik živoga govora, uz manja odstupanja. Poljički rječnik zamišljen je tako da objedinjuje leksik od Poljičkoga statuta i brojnih drugih djela starijih i novijih vremena do živoga govora današnjih Poljičana. Razumije se da je to veliki posao, izvanredno zahtjevan i kompliciran. Složenost posla ogleda se u prožimanju staroga i novoga, zapisanoga i izgovorenoga. Kad je riječ o živu govoru, kompliciranost je osobito u tom što su Poljica akcenatski vrlo različito područje gdje su se sretale i još žive čakavske i štokavske crte i njihova mješavina. Zato je pouzdana akcentuacija od najveće važnosti, budući da će biti puno riječi naglašenih na najmanje dva načina. U knjizi je predviđena i obradba jezičnih osobina i povijesno-kulturni osvrt, pa će to biti i dodatna vrijednost jedinstveno zamišljenoga djela. Reklo bi se da očekujemo opsežno djelo koje je čitateljima potrebno podrobno objasniti jer je riječ o spoju staroga i novoga, a čitatelji moraju već iz uvoda znati što od djela mogu očekivati i dobiti. U tom smislu neizbježan je temeljit opis posla i obrazloženje postupaka pri izradi djela. Poljički rječnik priređivača, urednika i nakladnika Ante Mekinića okupio je suradnike koji mogu osigurati pouzdano, obuhvatno i cjelovito ostvarenje. To su razlozi da svesrdno podržavam pripremu i objavljivanje Poljičkoga rječnika koji će pred znanstvenu i kulturnu javnost donijeti izvanredno mnogo vrijednosti kraja koji je hrvatskom jeziku dao velika djela i stvaratelje neprolazne vrijednosti. Novoosnovana udruga "Savez za Poljica" koja za sebe kaže da ima misiju nekadašnjoj Poljičkoj kneževini vratiti stari sjaj, a Poljičanima i svim ostalim žiteljima Poljica pružiti novu životnu i radnu perspektivu te poticati razvoj turizma posljednjih je dana sa više svojih akcija skrenula pozornost na sebe i svoje djelovanje. Prva akcija koju smo mi Dubravci mogli zamijetiti bila je isprintana crnobijela obavijest na A4 formatu koja je pozivala Poljičane i druge stanovnike Poljica u organizirani obilazak Poljica uz pratnju vodiča, a u svrhu boljeg upoznavanja istog i njegovih turističkih potencijala. Druga akcija kojom su skrenuli pozornost na sebe bila je manifestacija nazvana „Poljičke priče uz sviće" u gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu dana 02.03.2017. Manifestacija je najavljivana na sljedeći način citiram: "Želite li vidjeti kako su nekada izgledale igre za djecu u Poljičkoj kneževini, osjetiti ritam poljičkog nijemog kolo i uživati u zvucima ojkavice, pridružite nam se na "Poljičkim pričama uz sviće", autorskom programu kulturologinje Snježane Kordun kojim se nastoji poticati razvoj nematerijalne kulturne baštine Poljičke kneževine. Sudjeluju: Eko-etno udruga Gornja Poljica, Kulturno umjetnička udruga „Mosor" Gata i udruga Savez za Poljica." Ova manifasteacija može se smatrati uspješno odrađenom ako se uzme u obzir popunjenost svih stolica u velikoj dvorani gradske knjižnice te poučni razgovori sa starijim gornjopoljičankama i njihovo bezvremensko pjevanje. Udruga iz Gata također je lijepo predstavila biranje kneza, a jedina zamjerka ide pretihom pjevanju triju momaka u pratnji plesa poljičkog kola. Mladi Srijančani i njihova udruga napravili su vizualni presjek života i običaja u Poljicima, ali su na momente dijelovali dosta nepripremljeno. U svakom slučaju njihovo zalaganje i okupljanje zaslužuje svaku pohvalu i poticaj za daljni rad. Autorica i voditeljica večeri bila je dobro pripremljena vodeći nas u kratkom vremenu kroz najosnovnije detalje bogate Poljičke baštine. Treća akcija kojom nas je počastila udruga Savez za Poljica bili su Dani otvorenih vrata poljičkih dvora koje su predstavili novinarima i agencijama. I na kraju predstavljanje inicijative u emisiji Otvoreni studio Tv Mreže o kojoj su govorili Ante Mekinić i Zoran Mihanović. Želim istaknuti njihovo zalaganje da Poljica postanu pravna činjenica kao "Povijesna regija Poljica" što bi bila dobra osnova za daljnji rad i akcije. Isto tako iskazali su svoje namjere da pokušaju olakšati birokratsko administrativne poslove oko sređivanja zemljišnih knjiga. Ove akcije su vrijedne pune podrške sviju Poljičana ovoj novoj udruzi i njihovim nastojanjima promocije Poljičke baštine. Napisao: Ivica Čotić
|
Author
|