Pismo poslidnjeg velikog kneza Ivana Čovića, svojemu slidniku Jurju Sinovčiću u zemlji Poljicin
Petrograd, 1816.- tega lita.
- U ime Božje. Amen. Velepoštovani kneže, plemeniti vlastelići, poštovani didići, popi, pučani i kmetići poljiški. Evo vas pozdravjan iz tuje zemje, di san izrenija van, kad nas Vrancuzi pokoriše prin devet godišć, kad nan tilo i dušu raspeše, dicu i starce ka ćukad pobiše, kad nan kneze i pope obisiše, kad nan jubjenu republiku ukinuše i domaju zatrše.
Veliš mi poštovani kneže, otkad ni Vrancuzi da mi Beč pobunu oprosti, da se moren vrnut doma. Ma ti rečeš i da je republika obnovita, samo naš stari Statut i povlastice potvrdite nisu.
Moran ti unda reć, ovo neka se znade: zemja je onogar ki ima slobodu, a sloboda onogar kojega su zakoni. Brez Statuta nima ni zakoni ni slobode, ni zemje ni života, naslidniče moj. Jerbo, ni samo važno kakvi je, vengo je puno vridnije čigovi je zakon.
Želin van puno sloge i tebi i svin Poljičanin, ma ja se u ropstvo vrnut ne moren. Radije san vojan skončat u tujini, vengo brez svojega imena ostat. Ko more okovat vitar ča piva po Mosoru, ko moru more lance stavit. Ja slobodan rojen, pri ću nebon božjin zaplovit, neg moren pojiškin. Nu me evo i srdoboja stiskla i priću Bogu na istinu vengo, mislin, i ovi list tebi dohodi.
Ja se ufan Bogu molit za vas, da vas ovi kalež kušnje projde, da svi poljišani, plemići i slobodnjaki, na svojemu ognjišću roblje ne budete, da van milost providi, pa barjak slobode Poljicin opet zavijori. K tome vire ne gubite, jer osin Boga, ništa nije oduvik, nit će bit vično, a ti se pomoli za moju grišnu dušu i gnjilo moje tilo.
Tužan u slobodnemu Petrogradu.
Puno vas sve jubi i pozdravlja vaš Čović Ivo.
- U ime Božje. Amen. Velepoštovani kneže, plemeniti vlastelići, poštovani didići, popi, pučani i kmetići poljiški. Evo vas pozdravjan iz tuje zemje, di san izrenija van, kad nas Vrancuzi pokoriše prin devet godišć, kad nan tilo i dušu raspeše, dicu i starce ka ćukad pobiše, kad nan kneze i pope obisiše, kad nan jubjenu republiku ukinuše i domaju zatrše.
Veliš mi poštovani kneže, otkad ni Vrancuzi da mi Beč pobunu oprosti, da se moren vrnut doma. Ma ti rečeš i da je republika obnovita, samo naš stari Statut i povlastice potvrdite nisu.
Moran ti unda reć, ovo neka se znade: zemja je onogar ki ima slobodu, a sloboda onogar kojega su zakoni. Brez Statuta nima ni zakoni ni slobode, ni zemje ni života, naslidniče moj. Jerbo, ni samo važno kakvi je, vengo je puno vridnije čigovi je zakon.
Želin van puno sloge i tebi i svin Poljičanin, ma ja se u ropstvo vrnut ne moren. Radije san vojan skončat u tujini, vengo brez svojega imena ostat. Ko more okovat vitar ča piva po Mosoru, ko moru more lance stavit. Ja slobodan rojen, pri ću nebon božjin zaplovit, neg moren pojiškin. Nu me evo i srdoboja stiskla i priću Bogu na istinu vengo, mislin, i ovi list tebi dohodi.
Ja se ufan Bogu molit za vas, da vas ovi kalež kušnje projde, da svi poljišani, plemići i slobodnjaki, na svojemu ognjišću roblje ne budete, da van milost providi, pa barjak slobode Poljicin opet zavijori. K tome vire ne gubite, jer osin Boga, ništa nije oduvik, nit će bit vično, a ti se pomoli za moju grišnu dušu i gnjilo moje tilo.
Tužan u slobodnemu Petrogradu.
Puno vas sve jubi i pozdravlja vaš Čović Ivo.