Malo je to mjesto koje od kampanela svetog Duje u Splitu dijeli svega desetak kilometara put sjeveroistoka, od izlaza na prvu morsku plažu pet kilometara, a de facto se nalazi na planinskim padinama Mosora. Ono što se stoljećima govorilo za Hrvatsku, da je ona u geopolitičkom smislu vrlo važan čimbenik zbog iznimne dragocjenosti teritorija koji obuhvaća, to isto možemo sa sigurnošću kazati i za ovo mjesto, figurativno, jer njega valja promatrati kao mikrosvijet. To su bili neki od razloga da s fotoreporterom sjednem u auto i krenem put splitskog sjevera.
Čitatelji koji su dublje involvirani u širu splitsku faktografiju već vjerujem naslućuju da pričam o Sitnom. Naime, postoji Donje i Gornje Sitno, a stanovnici se bez obzira na pripadnost kolektivno nazivaju Sitnjanima i odbacuju bilo kakav vid podjele na stanovnike Gornjeg ili Donjeg Sitnog. Kazat će stanovnici da se tu naprosto radi o 'umjetnoj' upravnoj podjeli, jer i Gornje i Donje Sitno pripadaju splitskoj općini, dakle administrativno su dio grada Splita. Što se pak tiče naseljenosti Donje Sitno je prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine imalo 313, a Gornje Sitno 392 stanovnika. Stoga je fascinantno da dva mjesta koja kroz povijest teško da su zajedno imala preko tisuću stanovnika, iznjedre toliko pozitivnih tekovina i plemenite misli koje se neposredno tiču kako progresivne asimilacije tako i civilizacije u Splitu. Neophodno je i nesumnjivo potrebno upoznati širu javnost sa nizom zanimljivosti i povijesnih činjenica koje se tiču oba Sitna, koje se nažalost u splitskom lokalnom diskursu još uvijek nisu uspjele dovoljno afirmirati, a to sve ne bi li se potakla gradska vlast da barem perifernim krajičkom oka pogleda svoj dragulj i potencijal na istoku.
Prije svega Sitnjane ćete lako prepoznati po njihovim mnogobrojnim ali starim autohtonim prezimenima: Adović, Bartulin, Bego, Bratim, Ećim, Filipović, Gabrić, Golub, Gruica, Jerončić, Juretin, Jurišić, Jurlin, Ljiljak, Lolić, Madir, Mihanović, Milin, Mijanić, Peričić, Radelja, Radosoljić, Sinovčić, Spaija, Ugrin, Uvoda, Vickov, Žeravica... Stara splitska prezimena Duplančić i Kuzmić također potječu iz Sitnog. Naime, mosorski proplanak podno kapele sv. Kuzme i Damjana i danas se naziva 'Duplina', a Kuzmići su, pretpostavlja se, najvjerojatnije i dobili ime po samoj kapeli. Isto tako, neki povjesničari i demografi ističu kako i današnje splitsko prezime Krstulović potječe iz Gornjeg Sitnog, budući da se jedan dio tog mjesta još uvijek zove 'Krstulovića mirine'. To je sasvim logično budući da su Sitno i Žrnovnica prva mjesta s istoka koja gledaju na Split, a pred najezdama turskih imperatora mnogi su bježali put Splita, pa su tu i ostali, zasnovali obitelji i postali oni koji se danas nazivaju fetivim starosjediocima. Postoje i neka sitnjanska prezimena za koja je postalo teško ustvrditi jesu li staro-splitska ili poljička. Tematikom prezimena već se duže vrijeme bavi Nepo Kuzmanić koji splitska prezimena dijeli na tri skupine: ona koja se pojavljuju samo u Splitu, zatim ona koja osim u Splitu pronalazimo diljem Dalmacije i ona koja osim u Splitu nalazimo i diljem Hrvatske. U ovu drugu kategoriju spadaju neka prezimena koja su izvorno sitnjanska ali su se zahvaljujući njihovim nositeljima kategorijalno počeli svrstavati u splitska. Tako na popisu prvih sto splitskih obitelji možemo pronaći prezimena: Bego, Juretin, Mihanović, Ugrin itd.
Sitno je, naravno, dio slavne i drevne Poljičke Republike, poznate po svom statutu i soparniku - dalmatinskoj deliciji kojeg je Ministarstvo poljoprivrede uvrstilo na popis zaštićenih jela. Konkretno to znači da se soparnik može proizvoditi i tako nazivati samo na području Poljica. Baš nedavno istaknuta je bila vijest da je soparnik novi hrvatski prehrambeni proizvod koji je dobio oznaku zaštićenog zemljopisnog podrijetla na razini EU. Nadalje, Poljički statut koji datira iz 1440. godine, a koji pokazuje stanovitu pravničku lucidnost onoga doba, svojevremeno je poslužio kao uzor mnogim ustavima, zakonicima i statutima u Europi i svijetu. O njegovom značaju dovoljno je naglasiti da je 1960. ruski znanstvenik M.P. Aleksejev znanstveno obrazložio tezu da je Thomas Moore, engleski humanist i državnik svoje najpoznatije i najkontroverznije djelo 'Utopija' iz 1516. napisao nadahnut upravo poljičkim statutom i njegovim autonomnim i drevnim običajima, koji su po Mooreu bili uzor pravednog i slobodnog društva. Poljički statut pisan je u romaničko-gotičkoj crkvi sv. Klementa koja je bila žarište poljičke kulture i inteligencije. Ta crkva smještena je na području Gornjeg Sitnog, podno Mosora, a danas je uvrštena na popis spomenika kulture. Njezin najstariji dio sagrađen je u 12. stoljeću.
Ova splitska naselja prolazila su kroz turbulentna vremena. Četrdesetih godina prošlog stoljeća uspješno su se oduprla talijanskom fašizmu i ustaškom pokretu. Nije Sitno u takvoj modernijoj povijesti nikada bilo ideološki pozicionirano ili obojeno, ali bilo je isključivo antifašističko mjesto. Suhoparna je činjenica da je na ondašnjih sedamstotinjak stanovnika iz oba Sitna u partizanima život ostavilo njih sedamdesetak. Tome svjedoče sitnjanske spomen ploče palim antifašističkim borcima, a koliko je s druge strane poznato u Sitnome nije bilo niti jednog jedinog domobrana ili pripadnika ustaškog pokreta. Baš u to vrijeme, dakle, četrdesetih godina pojavila se je potreba za osnivanjem lista dalmatinskih partizana koji bi preko njegovih stranica upravljali 'nabujalim narodnim pokretom'. Naravno, bila je to težnja za rađanjem Slobodne Dalmacije, čiji je prvi broj tiskan upravo u mosorskoj pojati 17. ožujka 1943. godine s podnaslovom 'Dnevnik narodnooslobodilačkog fronta Dalmacije'. Važno je tome pridodati da su dalmatinski partizani Slobodnu Dalmaciju - najveću i najtiražniju novinu u Dalmaciji odlučili tiskati onda baš na području Gornjeg Sitnog.
Iza Drugog svjetskog rata mnogobrojne Sitnjane uzeo je dalek svijet i prekooceanske zemlje.
- Teško se živilo, bili smo prisiljeni - govore mi stariji stanovnici ispred mjesne trgovine koji upijaju zrake proljetnog sunca.
- Bilo je teško preživit posliratne godine, uglavnom se živilo od poljoprivrede. Obrađivali su se vinogradi i masline. Voće, povrće kao i šparoge ubrane bosih nogu na Mosoru, tovarima smo nosili na splitski pazar - sentimentalno mi poručuju.
Sitnjani su oduvijek bili vezani za Split, ne samo iz ekonomskih razloga, već i prirodno, zbog svoje relativne blizine najvećem dalmatinskom gradu. Sitno i danas kulturološki i sociološki odašilje vibracije dalmatinskog duha. To je sasvim vidljivo iz narodnih običaja, navika i načinu življenja. U izgovoru starijih stanovnika Sitnog, primijećujem riječi splitskog i starodalmatinskog vokabulara, koje se danas kod mlađih naraštaja sve rjeđe čuju.
Povijesnim zanimljivostima valja još pridodati da je 1958. na prostoru Sitnog sniman hrvatsko-talijanski film 'Cesta duga godinu dana'. Bio je to prvi hrvatski film ikada nominiran za Oscara u kategoriji stranog filma. Nadalje, u ranim šezdesetima filmovi 'Winettou' i 'Old Shatterhand' su po prvi puta debitirali na ekranima. Filmovi su oduševili scenama prirodnih ljepota snimljenih u Paklenici, na Plitvičkim jezerima, na Kornatima te na rijekama Krki, Zrmanji i Cetini. Zavidna količina scena iz tih filmova snimljena je na pejzažu Sitnog, uz sudjelovanje brojnih Sitnjana kao statista.
No ima i obližnja i prijateljska Žrnovnica svojih zanimljivosti. Za to mjesto su Sitnjani itekako vezani, osim toga graniče, dodiruju se ta dva naselja koja su smještena jedno pored drugog. To je mjesto između Splita i Sitnog. Žrnovnica je poznata ponajprije po istoimenoj rijeci, zatim po ogromnom antifašističkom i partizanskom doprinosu i nogometnom klubu 'Mosor'. U tom mjestu se još danas njeguje tradicija malog dalmatinskog mista. Čovjeku koji ne poznaje ove krajeve to zvuči paradoksalno, jer ni Sitno ni Žrnovnica nisu smješteni tik uz obalu mora, ali to je zaista tako. U Žrnovnici je sniman pozamašan dio jedne epizode iz Smojinog serijala 'Malo misto' i serije 'Game of Thrones'. Osim toga, na žrnovačkom groblju je splitski velikan Smoje i pokopan, kao i njegova životna ljubav Lepa. U žrnovačkoj crkvi Miljenko i Lepa su se vjenčali. Glavni lik iz spomenute serije 'Malo misto', simpatični doktor Luigi također potječe iz Poljičke Republike, iz Tugara. To je mjesto još istočnije od Sitna i Žrnovnice te administrativno pripada Omišu.
Od poznatijih ljudi koji su se rodili ili potječu iz Sitnog, a iza sebe su ostavili prepoznatljiv javni trag možemo izdvojiti Antuna Mihanovića (tvorca hrvatske himne), Zvonimira Mihanovića(slikara), dr. Nedjeljka Mihanovića (bivšeg predsjednika Hrvatskog sabora), Damira Mihanovića Čubija (komičara i šansonijera), prof.dr.sc. Antu Mihanovića (člana HAZU-a),Dragu i Tončija Gabrića (bivše nogometaše Hajduka), Anu Gruicu (glumicu), Ivana Ugrina(spisatelja i novinara Slobodne Dalmacije) itd. Ako je vjerovati stanovnicima, velika većina spomenutih ličnosti svako toliko se zaputi put Sitnog na već šire poznatu marendu i janjetinu u 'Dunde'. Odlučili smo se prošetati do kultne gostionice za koju bih se čak usudio reći da je jedna od poznatijih na širem splitskom području. Dundu nismo pronašli, ali jesmo njegovog sinaNikolu.
- Čuj, sigurno je da je Sitno poznato i po našoj gostioni, naši gosti su svojevremeno bili Zoran Milanović, Stipe Mesić, Ante Gotovina... Splitska elita poput Keruma i Štimca su jedno vrijeme svake nedilje tu dolazili, jeli i igrali balote - govori Nikola Bratim.
Dalje šećemo ulicama Sitnog. Ima se tu još štošta vidjeti pored starih dalmatinskih kamenih kuća, zelenih škura, netaknute prirode i bajkovitog pogleda na more, otoke i Split. Na Mosoru postoji planinarski dom 'Umberto Girometta' (900 m), poznata atrakcija i odmaralište Splićana. Spomenuti dom vodi Špiro Gruica (otac glumice Ane Gruice). U Sitnome je Špiro prepoznat zbog ljubavi i žrtve koju gaji prema Mosoru.
- On ti sidne na tovara, ponese piće i spizu i zaputi se opskrbiti dom na Mosoru. Gori on kuva, sprema, čisti... Ma sve... - govori mi starija gospođa čija je kuća smještena neposredno prije staze koja vodi na Mosor. Dom se opskrbljuje vodom s obližnjeg izvora 'Ljuvač', kojeg spominje većAndrija Kačić Miošić, u svom 'Razgovoru ugodnom', kao vrutak hladne i čiste vode. Također, na predjelu Mosora, a na području Sitnog, nalazi se 'Zvjezdano selo' (700 m). U prizemlju zgrade nalaze se spavaonice i dnevni boravak. Na prvom katu je polivalentna dvorana, kupola i promatračka kupola s koje se za vedrog i burnog vremena dade čak vidjeti i talijanska obla. Također su sportsko-rekreacijski centri i prostor za ekstremni biciklizam pronašli su svoje mjesto u Sitnom.
Privodeći fotografiranje i obilazak Sitnoga kraju, fotoreporter i ja lagano smo se zaputili natrag put Splita. Pri početku Donjeg Sitnog zaustavio nas je gospodin koji je valjda primijetio da radimo reportažu. Objasnili smo mu o čemu je riječ, a on nas je prvo pozvao u svoju rustikalno uređenu konobu, izvadio vino i sir i započeo:
- Danas na ovim prostorima vlada druga priča. Sitno je od strane gradske vlasti zanemareno, marginalizirano i okarakterizirano kao 'zadnja rupa na sviralu'. Unatoč tome što na tim područjima već godinama leži 'zlatna koka' i prostor za ulaganja. Na ovom prostoru leži silan potencijal, kako znanstveno-kulturni, tako i turistički. Čovjek se samo zapita koliko toga bi se moglo napraviti samo u vidu povijesnih znamenitosti, muzeja, kulturno-umjetničkih društava, spomenika, tradicionalnih večeri itd... - u naletu emocija priča Romano Ljiljak, čija je kćerBarbara Ljiljak bila hrvatska Miss Universe. Tu titulu osvojila je 12. lipnja 2015.
- Eto, u Sitnome imamo sve, čak i misicu - kroz ponosni očinski smijeh dodaje moj sugovornik.
Dok pričamo promišljam i zaključim da zaista ne treba ni pričati o turističkom potencijalu koji s jedne strane gleda na planinarenje i biciklizam po Mosoru, a s druge na rijeku Žrnovnicu i morske plaže. Danas se u Sitnom živi prosječno ili iznad prosjeka, ljudi su zaposleni uglavnom u tercijarnim granama industrije. Međutim, Sitnjani kakvi jesu počeli su tražiti nove izvore prihoda. U tom smislu pojavio se turizam kao grana industrije koja prolazi kroz stanovitu ekspanziju.
- Split se kao grad posljednjih godina brutalno 'apartmanizirao', Ultra music festival i nightlife stvore toliki šušur i gužvu u gradu da to više podsjeća na ljetni umor, nego na odmor. Sitno je prateći trendove postalo svojevrsni Beverly Hills grada Splita - zaključimo u konobi već lagano omamljeni od domaćeg vina.
Sasvim je primjetno da je Sitno od zanemarenog prigradskog mjesta, postalo elitno predgrađe, nasađeno vilama, bazenima, travnjacima i sadržajem za zabavu. Već postoji nekoliko poznatih osoba iz javnog života koje su izabrale Sitno za izgradnju svoje vikendice. Sve to dogodilo se dakle, bez iti jednog projekta ili financijskog supporta od strane Grada Splita. Naime, starija generacija turista (a ima ih, hvala Bogu) koji su među ostalim najbolji potrošači, ne žele gužve i znoj u centru grada. Oni žele kuću za odmor, luksuz, raskoš, prirodu i mir neposredno u blizini grada. To su dobili u Sitnome, mjestu kojeg dijeli desetak kilometara od kampanela sv. Duje, pet kilometara od prve plaže, a smješteno je na planinskim padinama Mosora s pogledom na Split.
To bi bila priča o Sitnjanima - ljudima iz Splita koji su prepušteni sami sebi. Još uvijek valja konfuzno promišljati zbog čega Grad Split ne potakne bilo kakav oblik razvoja u Sitnome, a tako usput promovira i turizam i kulturu i samog sebe? Zašto ne ulaže na prostore gdje se Split jedino može i mora širiti?
Na čitateljima je da procjene je li Sitno pored svih ovih iznesenih povijesnih činjenica i zanimljivosti otvoreno za kulturno-znanstveno ulaganja ili za turizam. Istini za volju, npr. zvjezdarnica može biti u turističkom smislu zanimljiva građevina. No, je li žalosno da se ona na razini godine cca desetak puta više upotrebljava u turističke svrhe nego u znanstvene? Tko je tome kriv? Gradska vlast kojoj je trenutno najveći problem izbor za kupnju novog automobila proračunskim novcem?
Svaki splitski kotar doživio je u nekom trenutku nekakav projekt ili ulaganje, prigradska naselja također. Sva osim Sitnoga, koje je eto samo sebe pretvorilo u za život poželjno predgrađe dalmatinske metropole. Prilično nepravedno s obzirom na najveći doprinos Sitnoga u kulturnom, umjetničkom, političkom i znanstvenom smislu i Splitu i Hrvatskoj. Da, zaista najveći gledajući taj doprinos sukladno načelu proporcionalnosti po broju stanovnika.
Autor:Juraj Filipović
Čitatelji koji su dublje involvirani u širu splitsku faktografiju već vjerujem naslućuju da pričam o Sitnom. Naime, postoji Donje i Gornje Sitno, a stanovnici se bez obzira na pripadnost kolektivno nazivaju Sitnjanima i odbacuju bilo kakav vid podjele na stanovnike Gornjeg ili Donjeg Sitnog. Kazat će stanovnici da se tu naprosto radi o 'umjetnoj' upravnoj podjeli, jer i Gornje i Donje Sitno pripadaju splitskoj općini, dakle administrativno su dio grada Splita. Što se pak tiče naseljenosti Donje Sitno je prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine imalo 313, a Gornje Sitno 392 stanovnika. Stoga je fascinantno da dva mjesta koja kroz povijest teško da su zajedno imala preko tisuću stanovnika, iznjedre toliko pozitivnih tekovina i plemenite misli koje se neposredno tiču kako progresivne asimilacije tako i civilizacije u Splitu. Neophodno je i nesumnjivo potrebno upoznati širu javnost sa nizom zanimljivosti i povijesnih činjenica koje se tiču oba Sitna, koje se nažalost u splitskom lokalnom diskursu još uvijek nisu uspjele dovoljno afirmirati, a to sve ne bi li se potakla gradska vlast da barem perifernim krajičkom oka pogleda svoj dragulj i potencijal na istoku.
Prije svega Sitnjane ćete lako prepoznati po njihovim mnogobrojnim ali starim autohtonim prezimenima: Adović, Bartulin, Bego, Bratim, Ećim, Filipović, Gabrić, Golub, Gruica, Jerončić, Juretin, Jurišić, Jurlin, Ljiljak, Lolić, Madir, Mihanović, Milin, Mijanić, Peričić, Radelja, Radosoljić, Sinovčić, Spaija, Ugrin, Uvoda, Vickov, Žeravica... Stara splitska prezimena Duplančić i Kuzmić također potječu iz Sitnog. Naime, mosorski proplanak podno kapele sv. Kuzme i Damjana i danas se naziva 'Duplina', a Kuzmići su, pretpostavlja se, najvjerojatnije i dobili ime po samoj kapeli. Isto tako, neki povjesničari i demografi ističu kako i današnje splitsko prezime Krstulović potječe iz Gornjeg Sitnog, budući da se jedan dio tog mjesta još uvijek zove 'Krstulovića mirine'. To je sasvim logično budući da su Sitno i Žrnovnica prva mjesta s istoka koja gledaju na Split, a pred najezdama turskih imperatora mnogi su bježali put Splita, pa su tu i ostali, zasnovali obitelji i postali oni koji se danas nazivaju fetivim starosjediocima. Postoje i neka sitnjanska prezimena za koja je postalo teško ustvrditi jesu li staro-splitska ili poljička. Tematikom prezimena već se duže vrijeme bavi Nepo Kuzmanić koji splitska prezimena dijeli na tri skupine: ona koja se pojavljuju samo u Splitu, zatim ona koja osim u Splitu pronalazimo diljem Dalmacije i ona koja osim u Splitu nalazimo i diljem Hrvatske. U ovu drugu kategoriju spadaju neka prezimena koja su izvorno sitnjanska ali su se zahvaljujući njihovim nositeljima kategorijalno počeli svrstavati u splitska. Tako na popisu prvih sto splitskih obitelji možemo pronaći prezimena: Bego, Juretin, Mihanović, Ugrin itd.
Sitno je, naravno, dio slavne i drevne Poljičke Republike, poznate po svom statutu i soparniku - dalmatinskoj deliciji kojeg je Ministarstvo poljoprivrede uvrstilo na popis zaštićenih jela. Konkretno to znači da se soparnik može proizvoditi i tako nazivati samo na području Poljica. Baš nedavno istaknuta je bila vijest da je soparnik novi hrvatski prehrambeni proizvod koji je dobio oznaku zaštićenog zemljopisnog podrijetla na razini EU. Nadalje, Poljički statut koji datira iz 1440. godine, a koji pokazuje stanovitu pravničku lucidnost onoga doba, svojevremeno je poslužio kao uzor mnogim ustavima, zakonicima i statutima u Europi i svijetu. O njegovom značaju dovoljno je naglasiti da je 1960. ruski znanstvenik M.P. Aleksejev znanstveno obrazložio tezu da je Thomas Moore, engleski humanist i državnik svoje najpoznatije i najkontroverznije djelo 'Utopija' iz 1516. napisao nadahnut upravo poljičkim statutom i njegovim autonomnim i drevnim običajima, koji su po Mooreu bili uzor pravednog i slobodnog društva. Poljički statut pisan je u romaničko-gotičkoj crkvi sv. Klementa koja je bila žarište poljičke kulture i inteligencije. Ta crkva smještena je na području Gornjeg Sitnog, podno Mosora, a danas je uvrštena na popis spomenika kulture. Njezin najstariji dio sagrađen je u 12. stoljeću.
Ova splitska naselja prolazila su kroz turbulentna vremena. Četrdesetih godina prošlog stoljeća uspješno su se oduprla talijanskom fašizmu i ustaškom pokretu. Nije Sitno u takvoj modernijoj povijesti nikada bilo ideološki pozicionirano ili obojeno, ali bilo je isključivo antifašističko mjesto. Suhoparna je činjenica da je na ondašnjih sedamstotinjak stanovnika iz oba Sitna u partizanima život ostavilo njih sedamdesetak. Tome svjedoče sitnjanske spomen ploče palim antifašističkim borcima, a koliko je s druge strane poznato u Sitnome nije bilo niti jednog jedinog domobrana ili pripadnika ustaškog pokreta. Baš u to vrijeme, dakle, četrdesetih godina pojavila se je potreba za osnivanjem lista dalmatinskih partizana koji bi preko njegovih stranica upravljali 'nabujalim narodnim pokretom'. Naravno, bila je to težnja za rađanjem Slobodne Dalmacije, čiji je prvi broj tiskan upravo u mosorskoj pojati 17. ožujka 1943. godine s podnaslovom 'Dnevnik narodnooslobodilačkog fronta Dalmacije'. Važno je tome pridodati da su dalmatinski partizani Slobodnu Dalmaciju - najveću i najtiražniju novinu u Dalmaciji odlučili tiskati onda baš na području Gornjeg Sitnog.
Iza Drugog svjetskog rata mnogobrojne Sitnjane uzeo je dalek svijet i prekooceanske zemlje.
- Teško se živilo, bili smo prisiljeni - govore mi stariji stanovnici ispred mjesne trgovine koji upijaju zrake proljetnog sunca.
- Bilo je teško preživit posliratne godine, uglavnom se živilo od poljoprivrede. Obrađivali su se vinogradi i masline. Voće, povrće kao i šparoge ubrane bosih nogu na Mosoru, tovarima smo nosili na splitski pazar - sentimentalno mi poručuju.
Sitnjani su oduvijek bili vezani za Split, ne samo iz ekonomskih razloga, već i prirodno, zbog svoje relativne blizine najvećem dalmatinskom gradu. Sitno i danas kulturološki i sociološki odašilje vibracije dalmatinskog duha. To je sasvim vidljivo iz narodnih običaja, navika i načinu življenja. U izgovoru starijih stanovnika Sitnog, primijećujem riječi splitskog i starodalmatinskog vokabulara, koje se danas kod mlađih naraštaja sve rjeđe čuju.
Povijesnim zanimljivostima valja još pridodati da je 1958. na prostoru Sitnog sniman hrvatsko-talijanski film 'Cesta duga godinu dana'. Bio je to prvi hrvatski film ikada nominiran za Oscara u kategoriji stranog filma. Nadalje, u ranim šezdesetima filmovi 'Winettou' i 'Old Shatterhand' su po prvi puta debitirali na ekranima. Filmovi su oduševili scenama prirodnih ljepota snimljenih u Paklenici, na Plitvičkim jezerima, na Kornatima te na rijekama Krki, Zrmanji i Cetini. Zavidna količina scena iz tih filmova snimljena je na pejzažu Sitnog, uz sudjelovanje brojnih Sitnjana kao statista.
No ima i obližnja i prijateljska Žrnovnica svojih zanimljivosti. Za to mjesto su Sitnjani itekako vezani, osim toga graniče, dodiruju se ta dva naselja koja su smještena jedno pored drugog. To je mjesto između Splita i Sitnog. Žrnovnica je poznata ponajprije po istoimenoj rijeci, zatim po ogromnom antifašističkom i partizanskom doprinosu i nogometnom klubu 'Mosor'. U tom mjestu se još danas njeguje tradicija malog dalmatinskog mista. Čovjeku koji ne poznaje ove krajeve to zvuči paradoksalno, jer ni Sitno ni Žrnovnica nisu smješteni tik uz obalu mora, ali to je zaista tako. U Žrnovnici je sniman pozamašan dio jedne epizode iz Smojinog serijala 'Malo misto' i serije 'Game of Thrones'. Osim toga, na žrnovačkom groblju je splitski velikan Smoje i pokopan, kao i njegova životna ljubav Lepa. U žrnovačkoj crkvi Miljenko i Lepa su se vjenčali. Glavni lik iz spomenute serije 'Malo misto', simpatični doktor Luigi također potječe iz Poljičke Republike, iz Tugara. To je mjesto još istočnije od Sitna i Žrnovnice te administrativno pripada Omišu.
Od poznatijih ljudi koji su se rodili ili potječu iz Sitnog, a iza sebe su ostavili prepoznatljiv javni trag možemo izdvojiti Antuna Mihanovića (tvorca hrvatske himne), Zvonimira Mihanovića(slikara), dr. Nedjeljka Mihanovića (bivšeg predsjednika Hrvatskog sabora), Damira Mihanovića Čubija (komičara i šansonijera), prof.dr.sc. Antu Mihanovića (člana HAZU-a),Dragu i Tončija Gabrića (bivše nogometaše Hajduka), Anu Gruicu (glumicu), Ivana Ugrina(spisatelja i novinara Slobodne Dalmacije) itd. Ako je vjerovati stanovnicima, velika većina spomenutih ličnosti svako toliko se zaputi put Sitnog na već šire poznatu marendu i janjetinu u 'Dunde'. Odlučili smo se prošetati do kultne gostionice za koju bih se čak usudio reći da je jedna od poznatijih na širem splitskom području. Dundu nismo pronašli, ali jesmo njegovog sinaNikolu.
- Čuj, sigurno je da je Sitno poznato i po našoj gostioni, naši gosti su svojevremeno bili Zoran Milanović, Stipe Mesić, Ante Gotovina... Splitska elita poput Keruma i Štimca su jedno vrijeme svake nedilje tu dolazili, jeli i igrali balote - govori Nikola Bratim.
Dalje šećemo ulicama Sitnog. Ima se tu još štošta vidjeti pored starih dalmatinskih kamenih kuća, zelenih škura, netaknute prirode i bajkovitog pogleda na more, otoke i Split. Na Mosoru postoji planinarski dom 'Umberto Girometta' (900 m), poznata atrakcija i odmaralište Splićana. Spomenuti dom vodi Špiro Gruica (otac glumice Ane Gruice). U Sitnome je Špiro prepoznat zbog ljubavi i žrtve koju gaji prema Mosoru.
- On ti sidne na tovara, ponese piće i spizu i zaputi se opskrbiti dom na Mosoru. Gori on kuva, sprema, čisti... Ma sve... - govori mi starija gospođa čija je kuća smještena neposredno prije staze koja vodi na Mosor. Dom se opskrbljuje vodom s obližnjeg izvora 'Ljuvač', kojeg spominje većAndrija Kačić Miošić, u svom 'Razgovoru ugodnom', kao vrutak hladne i čiste vode. Također, na predjelu Mosora, a na području Sitnog, nalazi se 'Zvjezdano selo' (700 m). U prizemlju zgrade nalaze se spavaonice i dnevni boravak. Na prvom katu je polivalentna dvorana, kupola i promatračka kupola s koje se za vedrog i burnog vremena dade čak vidjeti i talijanska obla. Također su sportsko-rekreacijski centri i prostor za ekstremni biciklizam pronašli su svoje mjesto u Sitnom.
Privodeći fotografiranje i obilazak Sitnoga kraju, fotoreporter i ja lagano smo se zaputili natrag put Splita. Pri početku Donjeg Sitnog zaustavio nas je gospodin koji je valjda primijetio da radimo reportažu. Objasnili smo mu o čemu je riječ, a on nas je prvo pozvao u svoju rustikalno uređenu konobu, izvadio vino i sir i započeo:
- Danas na ovim prostorima vlada druga priča. Sitno je od strane gradske vlasti zanemareno, marginalizirano i okarakterizirano kao 'zadnja rupa na sviralu'. Unatoč tome što na tim područjima već godinama leži 'zlatna koka' i prostor za ulaganja. Na ovom prostoru leži silan potencijal, kako znanstveno-kulturni, tako i turistički. Čovjek se samo zapita koliko toga bi se moglo napraviti samo u vidu povijesnih znamenitosti, muzeja, kulturno-umjetničkih društava, spomenika, tradicionalnih večeri itd... - u naletu emocija priča Romano Ljiljak, čija je kćerBarbara Ljiljak bila hrvatska Miss Universe. Tu titulu osvojila je 12. lipnja 2015.
- Eto, u Sitnome imamo sve, čak i misicu - kroz ponosni očinski smijeh dodaje moj sugovornik.
Dok pričamo promišljam i zaključim da zaista ne treba ni pričati o turističkom potencijalu koji s jedne strane gleda na planinarenje i biciklizam po Mosoru, a s druge na rijeku Žrnovnicu i morske plaže. Danas se u Sitnom živi prosječno ili iznad prosjeka, ljudi su zaposleni uglavnom u tercijarnim granama industrije. Međutim, Sitnjani kakvi jesu počeli su tražiti nove izvore prihoda. U tom smislu pojavio se turizam kao grana industrije koja prolazi kroz stanovitu ekspanziju.
- Split se kao grad posljednjih godina brutalno 'apartmanizirao', Ultra music festival i nightlife stvore toliki šušur i gužvu u gradu da to više podsjeća na ljetni umor, nego na odmor. Sitno je prateći trendove postalo svojevrsni Beverly Hills grada Splita - zaključimo u konobi već lagano omamljeni od domaćeg vina.
Sasvim je primjetno da je Sitno od zanemarenog prigradskog mjesta, postalo elitno predgrađe, nasađeno vilama, bazenima, travnjacima i sadržajem za zabavu. Već postoji nekoliko poznatih osoba iz javnog života koje su izabrale Sitno za izgradnju svoje vikendice. Sve to dogodilo se dakle, bez iti jednog projekta ili financijskog supporta od strane Grada Splita. Naime, starija generacija turista (a ima ih, hvala Bogu) koji su među ostalim najbolji potrošači, ne žele gužve i znoj u centru grada. Oni žele kuću za odmor, luksuz, raskoš, prirodu i mir neposredno u blizini grada. To su dobili u Sitnome, mjestu kojeg dijeli desetak kilometara od kampanela sv. Duje, pet kilometara od prve plaže, a smješteno je na planinskim padinama Mosora s pogledom na Split.
To bi bila priča o Sitnjanima - ljudima iz Splita koji su prepušteni sami sebi. Još uvijek valja konfuzno promišljati zbog čega Grad Split ne potakne bilo kakav oblik razvoja u Sitnome, a tako usput promovira i turizam i kulturu i samog sebe? Zašto ne ulaže na prostore gdje se Split jedino može i mora širiti?
Na čitateljima je da procjene je li Sitno pored svih ovih iznesenih povijesnih činjenica i zanimljivosti otvoreno za kulturno-znanstveno ulaganja ili za turizam. Istini za volju, npr. zvjezdarnica može biti u turističkom smislu zanimljiva građevina. No, je li žalosno da se ona na razini godine cca desetak puta više upotrebljava u turističke svrhe nego u znanstvene? Tko je tome kriv? Gradska vlast kojoj je trenutno najveći problem izbor za kupnju novog automobila proračunskim novcem?
Svaki splitski kotar doživio je u nekom trenutku nekakav projekt ili ulaganje, prigradska naselja također. Sva osim Sitnoga, koje je eto samo sebe pretvorilo u za život poželjno predgrađe dalmatinske metropole. Prilično nepravedno s obzirom na najveći doprinos Sitnoga u kulturnom, umjetničkom, političkom i znanstvenom smislu i Splitu i Hrvatskoj. Da, zaista najveći gledajući taj doprinos sukladno načelu proporcionalnosti po broju stanovnika.
Autor:Juraj Filipović