.Na današnji dan prije osam godina preminuo je Milorad Bibić Mosor, splitski novinar, publicist, scenarist, kroničar, pisac, tv voditelj, sportaš i sportski djelatnik čija je majka rođena Dubrovka. Donosimo tekst objavljen u Slobodno Dallmaciji 17.6.2008. godine, u kojem se on prisjeća svojeg odrastanja u Dubravi.
MOSOROVA USPOMENA S MOSORA IZ VRIMENA DOK JOŠ NIJE BIJA MOSOR
Meni je fešta Svetog Arnira u Dubravi sličila na feštu Svetog Duje u Splitu. Samo, ništo puno, puno manje... Ja san se zagleda u jedan balun na laštik. Vidija je to moj dida Mijo i kupija mi ga je. Zato jer san bija dobar i nisan dira u crkveno zvono...
Mileeee maliiiii, đavleeee velikiiiiii! – zadera se moj dida Mijo Uzinić, kojega su svi u Dubravi na Mosoru zvali Mićela. Dok san visija na špagu zvona crkve Svetog Arnira, a zvono tuklo niku čudnu pismu, ovisno o tome je li me dizalo u ariju ili spuštalo prema zemlji, moj dida je trka od bunara Nemire prema crkvi Svetog Arnira, mašući rukama, dajući mi mot da pustin špag od zvona. E, ali mi se nije dalo pustit špag, bija san dite od sedan godina, koji će za misec dan poć u prvi razred, boja san se da ću se razbit ako pustin špag iz ruku. Dida je doletija do mene, uvatija me za noge, dok me zvono potezalo put gori, skala me na zemlju i reka: „Jesan li ti reka da ne diraš špag od zvona!? Znaš li da će se sad svi u Dubravi pitat šta se dogodilo da Mićela breca zvonon!? Kako si uspija uvatit dno od špaga, kako!?“
Više crkava nego kuća
U to je do crkve Svetog Arnira doša don Marko Jurišić, svi su ga zvali – Domarko! Kad ga je moj dida vidija, s palcem i kažiprston obe ruke, diga je svoje lipe side brkove put gori, počeša se iza uva i reka Domarku: „Jesi vidija moga unuka? Radi njega će mi se smijat cilo selo. Misliće da san se opija...“ A Domarko se nasmija, mene pogladija po glavi, a svome crkvenon fabricijeru Mićeli, svome čoviku od velikog povjerenja, koji mu je i lemozinu u dubravskin crkvama kupija, je reka: „Mićela moj, nije ditetu za zamirit. Nego, zna li tvoj unuk šta drugo o Dubravi osin da mu se mater ovde rodila?“! Dida je slegnija ramenima, a Domarko je sija na veliki kamen blizu crkve, reka je didu i meni da sidnemo do njega u lad, i počeja je pripovidat: „Ja ne znan da igdi postoji selo veliko ka Dubrava da ima pet crkava. A Dubrava ima točno pet crkava: Crkva Gospe od Začeća, Crkva Svetog Ante, Crkva Svetog Luke, Crkva Svetog Ivana i Crkva Svetog Arnira...“ Ja san se obratija didu: „Dide, onda Dubrava ima više crkava nego kuća!?“ Dida je pocrvenija, oni brci šta su mu stali put gori, spustili su se prema bradi, zasramija se šta mu unuk svašta govori isprid svećenika... A Domarko se smija još jače, reka svome fabricijeru Mićeli da ujutro, na Svetog Arnira, kad će se cila Dubrava spustit do crkve prid kojon smo sidili, dođe ranije...
Večernja molitva
Dida me je uzeja za ruku, vratili smo se doma baš kad je baba Antica, koju su svi zvali Lošuša, dovršavala večeru. Dida je sija za komin, okolo su sidili baba Lošuša, moja mater Zdenka, teta Rokica, ujac Ante i njegova žena Nediljka, dida je počeja molit Boga. Bija san gladan ka pas, ali nisan smija ni pogledat spizu prije nego dida završi molit. Meni je bilo puno draže kad bi Boga molija ujac Ante. On bi to izmolija učas, a kad bi molija dida – spiza bi se uvik oladila prije nego bi on svršija molitvu Svršila je večera, dida i ja smo izašli u dvor, sili ispod velike murve, reka mi je da ga drugi put slušan, ako mi on reče da ništo ne smin dirat neka – ne diran! Onda mi je puno priča o Dubravi, spominja je dubravska prezimena Radičić, Sinovčić, Juginović, Uzinić, Bašić, Domikulić, Čotić, Komić, Mandić... More bit i još koje... I to da su Dubravci veliki vjernici, da poštuju svoga popa Domarka i da ja ne smin svašta govorit prid Domarkon. Ka ono da Dubrava ima više crkava nego kuća... Reka mi je da se ne reče kuća nego dimova, i da će me sutra odvest na feštu Svetog Arnira. Ali, da buden dobar i da ne smin dirat u crkveno zvono. Sutradan san bija najbolji unuk, ne samo u Dubravi, nego na cilon svitu. Meni je fešta Svetog Arnira u Dubravi sličila na feštu Svetog Duje u Splitu. Samo, ništo puno, puno manje... Ja san se zagleda u jedan balun na laštik. Vidija je to moj dida Mijo i kupija mi ga je. Zato jer san bija dobar i nisan dira u crkveno zvono...
Milorad BIBIĆ MOSOR
Specijal
Kako ste dobili nadimak Mosor?
- Svak misli da je to zbog visine ili šta mi je mater iz sela Dubrave podan Mosora. Ali nije, nego san dobija nadimak u drugon razredu srednje škole. Išli smo sa školon na ekskurziju, u Trogir, bili su oni veliki autobusi "londonci" na dva kata, svi su plaćali po karte, došlo je do mene koji san bija učiteljici onda do ramena i kondukter je reka da nisan učenik drugog razreda nego da san joj sin. Ona se onda pripucavala sa kondukteron, je-nije,je- nije. Na kraju je ona dobila i posli rekla "vidi visok si ka Mosor" i tako osta Mosor. Aj, pucaj…