Evo nas u garbunu u Sjevernoj luci. Sad će kiša. Po gatovima gotovo pustoš. Kraj sivih skladišta žute se brda sumporne rude. Uokolo kašete, grede, vagoni i kiperi u očekivanju tereta. Ispod klizećih dizalica otkida se rezak metalni zvuk i lagano ,,masira" nenaviknute uši, a u nosnice ulazi oštar miris mrke ugljene prašine. Zureći prema ,,bankini“, pogledom tražimo trliš Kreše Čotića, lučkog radnika.' Došli smo progovoriti s njim riječ-dvije o ,,životu i radu“ ili (da ne budemo službeni) o čemu nam se ćefne. Dobar je radnik, rekoše nam. Više nego dobar, radi za dvojicu. I hoće da kaže . . .
Našli smo ga, pa odmah sjedosmo na nekakvu zarđalu željeznu olupinu nasred luke. Kiše još nema.
— Nešto vam se brodovi ne guraju ispred gatova?
— A nema ih, nema. Opalo je to, puno. I od lani se vidi razlika, atroke od prije. Mi smo sad ka jedna zabačena luka pa teret kalaje. Boru se naši u poduzeću da bude bolje, boru se. AIl šta će bit'. . . a ko to zna?
— Za lučke radnike posla ipak ima?
— Uglavnom ima, ali da ga je srićom i vise, neka nije lagan. Teret je naš život. Više si zaradio što ti je više tona prišlo priko ruke.
— Valjda preko dizalice?
Je, bogami, i priko ruke. Ja evo radim 15 godin i uvik ima posla za ,,na snagu". Sad je i mehanizacija napredovala, ali ne može ni ona sve. Zavisi koji je teret, kakve je vrste, kolika je težina. Vaja digod vriće na kostima nosit pa da je sad vruć cimenat. Posa je posa.
— Je li onda plaća barem "na svome mistu“?
- Slušajte, nikad nije tolika da bi platila sav ovi trud. Dosta je, je li., reć lučki radnik pa da se odma zna koja je to pokora. A koliko na prvi primin, već san reka, zavisi od tona, od tereta. Digod bude malo više od trista, digod do trista i osandeset, kako kad.
.— Pa rastegnete li to od prvoga do prvoga?
— Moga bi rastezat koliko god oćeš, ali teško bi rastega da mi nije ono malo poljoprivrede. E, nisan vam ni reka. Ne stojin u gradu. Gori san u Dubravi, u Mosoru. Iman četvero dice, i ko bi sve to školova da nije štogod koristi u vrtlu i u vinogradu. Šta ćeš kad ti je danas skupoća. Evo sad san samo za knjige mora dat dvista ijada.
-- Možda bi Vam bilo zgodnije da ste se okanili Mosora i spustili se u grad?
— Puno ih je tako i učinilo, ali ja eto nisan, Gradin gori nešto kuće. Pomoglo mi je i poduzeće.. Gradin, a digod mislin kako sam puno falija. Moga san možda dobit stan, dica mi restu, a sve je skupo i neću kuću zgotovit za deset godina. A može bit da i nisam falijo.Jer u gradu je čoviku koji ima plaću koliku i ja još teže nego meni. To je ljudski priznat. U gradu se sve mora kupit za dinar. A vidi pošto je pazar, vidi pošto su druge stvari. I sunce moraš platit. Ako ti je balkon s donje strane, odma je stan skuplji. Skupo je, skupo.
— Moglo bi, mislite, biti jeftinije?
— Ja san, šta ću van govorit, lučki radnik, nisan financijski stručnjak, ali mislim da bi moglo. Oni koji traže povećanje cijena uvik su grlati, a općinari znaju oko toga puno ne razbijat glavu pa učas sve kreši. A di je još ono šta te zakidaju, eno je i u vaše novine nikidan pisalo. Tribalo bi to malo bolje kažnjavat. Inače, teško može radnička plaća doteć.
— Slažete li se da ima i onih što ne ,,zarade“ ni onu plaću šta prime?
— Slušajte, ne bi sad moga uć u to kako je u kancelarijama, ali ovde oko sebe toga nerada ne vidin. Je, jedan potegne malo više, drugi malo manje, ali kad ima tereta, svi radimo. Čini mi se jedino, puno je bolovanja, možda i nepravilnih. Kad bi se to smanjilo, vidilo bi se i na plaći. Doša nam je novi direktor, pa je sad i disciplina bolja. Kad bi se zabušavalo, ko' bi teret pribacija. To su puste tone.
— Koliko ih Vi ,,pribacite" za dan?
-— Ne bi Van 'to moga tačno reć. Kako kad. Znan samo da se umorin. E. palo mi je na pamet. nemamo sad toplu marendu. Imali smo prije, pa je ukinilo. Onda je ,,Zdravljak“ stavio kiosk, ali u njemu je skupo jednako ko i vanka u gradu. Vidili smo da to nije za nas, pa ćemo sad opet uvest marendu. Ne triba bit doktor za znat da je čoviku dobro pojist štagod toplo kad umoran izađe iz one prašine.
— Vi ćete barem iz prašine na čist zrak, u Mosor!
— Oću, oću. Dođe autobus iza jedne ure ...
Odvest će ga gore u Dubravu, malo će se po podne, ako ne bude kiše i ako bude potriba, "vrtit oko poljoprivrede", pročitat će "Slobodnu", pogledat malo televiziju i leć. Ujutro, malo prije šest, eto ga opet u garbunu u Sjevernoj luci.
Autor: MLADEN KRNIĆ
Ovaj tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji dana 13.09.1975.
Našli smo ga, pa odmah sjedosmo na nekakvu zarđalu željeznu olupinu nasred luke. Kiše još nema.
— Nešto vam se brodovi ne guraju ispred gatova?
— A nema ih, nema. Opalo je to, puno. I od lani se vidi razlika, atroke od prije. Mi smo sad ka jedna zabačena luka pa teret kalaje. Boru se naši u poduzeću da bude bolje, boru se. AIl šta će bit'. . . a ko to zna?
— Za lučke radnike posla ipak ima?
— Uglavnom ima, ali da ga je srićom i vise, neka nije lagan. Teret je naš život. Više si zaradio što ti je više tona prišlo priko ruke.
— Valjda preko dizalice?
Je, bogami, i priko ruke. Ja evo radim 15 godin i uvik ima posla za ,,na snagu". Sad je i mehanizacija napredovala, ali ne može ni ona sve. Zavisi koji je teret, kakve je vrste, kolika je težina. Vaja digod vriće na kostima nosit pa da je sad vruć cimenat. Posa je posa.
— Je li onda plaća barem "na svome mistu“?
- Slušajte, nikad nije tolika da bi platila sav ovi trud. Dosta je, je li., reć lučki radnik pa da se odma zna koja je to pokora. A koliko na prvi primin, već san reka, zavisi od tona, od tereta. Digod bude malo više od trista, digod do trista i osandeset, kako kad.
.— Pa rastegnete li to od prvoga do prvoga?
— Moga bi rastezat koliko god oćeš, ali teško bi rastega da mi nije ono malo poljoprivrede. E, nisan vam ni reka. Ne stojin u gradu. Gori san u Dubravi, u Mosoru. Iman četvero dice, i ko bi sve to školova da nije štogod koristi u vrtlu i u vinogradu. Šta ćeš kad ti je danas skupoća. Evo sad san samo za knjige mora dat dvista ijada.
-- Možda bi Vam bilo zgodnije da ste se okanili Mosora i spustili se u grad?
— Puno ih je tako i učinilo, ali ja eto nisan, Gradin gori nešto kuće. Pomoglo mi je i poduzeće.. Gradin, a digod mislin kako sam puno falija. Moga san možda dobit stan, dica mi restu, a sve je skupo i neću kuću zgotovit za deset godina. A može bit da i nisam falijo.Jer u gradu je čoviku koji ima plaću koliku i ja još teže nego meni. To je ljudski priznat. U gradu se sve mora kupit za dinar. A vidi pošto je pazar, vidi pošto su druge stvari. I sunce moraš platit. Ako ti je balkon s donje strane, odma je stan skuplji. Skupo je, skupo.
— Moglo bi, mislite, biti jeftinije?
— Ja san, šta ću van govorit, lučki radnik, nisan financijski stručnjak, ali mislim da bi moglo. Oni koji traže povećanje cijena uvik su grlati, a općinari znaju oko toga puno ne razbijat glavu pa učas sve kreši. A di je još ono šta te zakidaju, eno je i u vaše novine nikidan pisalo. Tribalo bi to malo bolje kažnjavat. Inače, teško može radnička plaća doteć.
— Slažete li se da ima i onih što ne ,,zarade“ ni onu plaću šta prime?
— Slušajte, ne bi sad moga uć u to kako je u kancelarijama, ali ovde oko sebe toga nerada ne vidin. Je, jedan potegne malo više, drugi malo manje, ali kad ima tereta, svi radimo. Čini mi se jedino, puno je bolovanja, možda i nepravilnih. Kad bi se to smanjilo, vidilo bi se i na plaći. Doša nam je novi direktor, pa je sad i disciplina bolja. Kad bi se zabušavalo, ko' bi teret pribacija. To su puste tone.
— Koliko ih Vi ,,pribacite" za dan?
-— Ne bi Van 'to moga tačno reć. Kako kad. Znan samo da se umorin. E. palo mi je na pamet. nemamo sad toplu marendu. Imali smo prije, pa je ukinilo. Onda je ,,Zdravljak“ stavio kiosk, ali u njemu je skupo jednako ko i vanka u gradu. Vidili smo da to nije za nas, pa ćemo sad opet uvest marendu. Ne triba bit doktor za znat da je čoviku dobro pojist štagod toplo kad umoran izađe iz one prašine.
— Vi ćete barem iz prašine na čist zrak, u Mosor!
— Oću, oću. Dođe autobus iza jedne ure ...
Odvest će ga gore u Dubravu, malo će se po podne, ako ne bude kiše i ako bude potriba, "vrtit oko poljoprivrede", pročitat će "Slobodnu", pogledat malo televiziju i leć. Ujutro, malo prije šest, eto ga opet u garbunu u Sjevernoj luci.
Autor: MLADEN KRNIĆ
Ovaj tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji dana 13.09.1975.