U ranu zoru zavezao Izida na svog konja dvije torbe pune švercanog duvana i krene put Splita grada da ga proda. Kada je izašao iz Dubrove i prošao crkvu sv. Klimenta, upravo tamo gdje se na vdiku počinje ukazivati prostrani nebeski svod iznad Kaštelanskog zaljeva, iz zasjede ga zaustave dva žandara:
- Stooooj! - kaže onaj niži sa nasmijanim brkovima i iskrom sreće u očima jer imao je osjećaj da napokon u šakama ima plijen koji će zadovoljiti Miloša, njegovog nadređenog kojemu uvijek treba neki sitni lopov ili švercer kako bi ispunio mjesečnu kvotu i opravdao postojanje žandarske stanice u Tugarama, gdje su se mogli mirno izležavati i uživati u trišnjama i ostalom voću kojeg su krali kad i gdje bi stigli.
Izida zaustavi konja pa iznenađeno pogleda u ovu dvojicu žandara koji su iskočili iza ovećeg smriča kraj puta. - Valjen Isus i Marija – pozdravi ih.
- Što prevoziš u torbama? - njemu će onaj viši službenik kojemu je košulja bila puna iglica od smrića tako da se vrpoljio pokušavajući smanjiti neugodu koje su te iglice izazivale na njegovim prsima i leđima.
Izida vidjevši da nema kud i da mu laganje može samo otežati ionako kompliciranu situaciju mirno im odgovori: - Duvan. Oćete zapalit? - pa zavuče ruku u jednu od torba i izvuče prstohvat duvana te stane njime punit lulu.
- Nemoj ti nama glumit finoću, nego lipo kreni za nama u stanicu pa da napravimo zapisnik.
Krenu njih dvoje, a onaj manji uze uzde od konja lagano se spuštajući niz Klanac put Tugarske stanice. I tako njih dvoje pješke ispred konja, a Izida na konju ko kralj. Ćimbuši svoju lulu i još da ne dangubi počeo je lagano, skrivajući se pogledima žandara izbacivati malo po malo sadržaj iz torbi. Kad su prolazili ispod Strana i Račinika posao je bio obavljen. Ispred žadarske stanice zavaljen u stolicu ispod debele krošnje orija sjedio je žandar Miloš. Došavši ispred stanice Miloš ih upita:
- Ko je ova ptičica?
- Švercer duvana. - odgovori onaj viši službenik. Milošu se osmijeh razvuče preko cijelog lica te slavodobitno procijedi kroz svoje žute zube: Došla maca na vratanca. - Ustane sa svoje stolice, krene prema uredu te im kaže: Zavežite konja i uđite. - Ona dvojica brzo poslušaju i narede Izidi da odriješi torbe. Zajedno uđu u omanju prostoriju sa jednim stolom i pisaćom mašinom na njemu. Ispred stola bila je jedna , a sa jedne strane još tri stolice, dok je nasuprot bio ormar sa katancem na bravi. Izidu, koji je u rukama držao one dvije torbe, sjednu na stolicu ispred stola, dok su ona dvojica sjela bočno od njega. Miloš je sjedio za stolom iza pisaće mašine. Ubaci bijeli, već djelomično ispisan papir u mašinu i zavrtivši kolut sa strane namjesti ga u početni položaj.
- Aj da krenemo. - kaže stavljajući okrugle naočale na nos. - Ime i prezime?
- Ivan Čotić, ali svi me zovu Izida.
- Dobro, i, v, a, n, č, o, t, ttt, gde je t, aha t, i, ć – sporo izgovara tipkajući po mašini.
- Ime oca?
- Mate, ali svi ga zovu Mladonja. - Izida mu odgovori. Miloš nastavi polako pisati. Kad završi upita:
- Gde stanuješ?
- U Dubrovi. Ispod Botajne u Lošićin san napravija kuću. Kako je lipa i velika ne bi je se posramija ni kakvi splicki trgovac.
- Siguran sam da je protuzakonito stečena ako je takva kako je opisuješ. - Miloš će cinično.
- Nije! - odgovori Izida odlučno – Sve sam ja to poštenim radom steka na ovi svoji deset prstiju – i digne ruke da Miloš bolje vidi.
- Ti pošteno steka! - izdere se podrugljivo. Ajde iskreni sve iz te dve tašne na ovaj sto pa da izmerimo tvoju čast.
Izida ustane pa okrene naopako prvo jednu, a iza toga i drugu torbu, a na stolu ispadne tek toliko duvana da se ne bi moglo napunit ni u jednu lulu.
- Štaaaa? Idioti! - drekne Miloš na ovu dvojicu. - Koga ste mi ovo doveli, majku vam vašu?
Ona dvojica se zbunjeno pogledali i samo slijegnuli ramenima jer im ništa nije bilo jasno. Umjesto pohvale nadređenog, sad su dobili pokude i pranje ušiju.
Izlazi odavde – obrati se Izidi – ali, zapamti doć ćeš ti nama u ruke, razumeš.
Izida uzme one dvije torbe, iziđe vani, pa ih opet zaveže na konja. Izvadi iz đepa duvan te napuni lulu i zapali. Pozdravi ih, ali kako su oni i dalje vikali i raspravljali u stanici nisu ga mogli čuti ni vidjeti.
Izida se zaputi svojoj Dubrovi zadovoljno se smješeći, te usput u Račiniku napuni vina da bude bar neke koristi od ove nezgode.   

Zapisao Ivica Čotić

Nitko, pa tako ni oni najstariji ne pamte kada se zbio događaj o kojem je ovdje riječ, ali zato i mala djeca već znaju što se dogodilo te nerijetko o tome međusobno pričaju. Posjedne tako djed unuka na jedno koljeno, a unuku na drugo koljeno i priča krene.

Ovo je priča o mudrosti naših pradjedova kada je uspostavljena trajna i konačna granica dvaju susjednih sela Gata i Dubrave. Bila je već kasna jesen i zapusi bure prorijeđivali su lišće na stoljetnim hrastovima. U dogovoreno vrijeme ljudi su počeli pristizati na komin kod dubrovskog malog kneza koji je izabran da bi predstavljao vlast u selu i sudjelovao u izboru velikog poljičkog kneza. Nakon što su došla i posljednja dvojica zakrakunali su drvena vrata prostorije. Sva dubrovska plemena imala su po dvojicu predstavnika uokolo komina. Bili su tu Bašići, Bešlići, Čotići, Juginovići, Komići, Radičići, Sinovčići i Uzinići. Živu raspravu i buku prekinuo je mali knez svojim prodornim glasom.

-          Braćo!!! 

Razgovor je prestao u trenutku i svi okupljeni okrenuli su se put glasa koji je nastavio govoriti.

-          Okupili smo se zbog naše istočne granice sa katunom Gata. Po nalogu koji došao od velikog kneza poštovane poljičke knežije ovaj spor dužni smo okončati u što kraćem vremenu, te smo se ja i mali knez katuna Gata dogovorili da ga riješimo nadmetanjem i to tako da će granica biti na mjestu koje zahtijeva ono selo koje bude imalo bržeg trkača. Znam da ne možemo biti skroz zadovoljni sa ovakvim ishodom, ali uzimajući u obzir trajnost nesuglasica i nepopustljivost jedne i druge strane, smatram da je ovo pravedno. Sada me zanima slažete li se, te koga predlažete da se utrkuje za nas.

Svi su se jednoglasno složili sa idejom o nadmetanju utrkivanjem, a onda su krenuli sa prijedlozima o trkaču koji bi ih predstavljao.

-          Najbolje da pošaljemo Dugoga. Mršav je i hitar, a ima i duge noge – javi se jedan od prisutnih.

-          Je, imaš pravo. Dugi je najbrži u selu – dometne drugi.

-          I ja se slažem – nadoveže se treći .

Tada se javi glas iz loze Čotića  koji je do sada šutio i on iznese svoje neslaganje sa ovim prijedlogom.

-          Braćo, Dugi uistinu jest najbrži u selu, ali to ne znači da Gaćani neće imati bržeg od njega. Vi svi dobro znate da je spor sa Gaćanima najviše problem moje obitelji, jer se trzavice događaju kada vodimo blago na ispašu. Ako granica ne bude kako je mi želimo, naše ovce će ostati bez ispaše koja nam život znači. Nama treba osoba koja bi sigurno pobijedila i zato ja predlažem da to ne bude nabrži, već najluđi u selu. Samo bi nam takovi mogao osigurati pobijedu.

-          Misliš na Ludoga Matu?  - upitaju ga.

-          Na njega, da koga drugoga – odgovori Čotić.

-          Ali kako Ludi, pa on je linčina, samo gleda kako će ništa ne radit?! – javi se mali knez.

-          Pa nisan ja reka da mora trčat. Njegovo je da dođe prvi, a ja sam duboko uvjeren da će on to i napravit.

-          Dobro, dobro. Ko se slaže sa prijedlogom da Ludi Mate bude naš predstavnik neka digne ruku? – upita mali knez.

Svi su digli ruke i tako je usvojen prijedlog o dubrovskome predstavniku za utrku. Mali knez je upozorio prisutne da je trka zakazana za subotu ujutro sat nakon što zazvoni Zdrava Marija, te neka se upozna  Ludi Mate sa situacijom i neka ga pripreme za utrku.

Poslije neverina i grmljavine koja je tutnjila cijelu noć osvanulo je vedro i sunčano jutro. Žamor okupljenih znatiželjnika obaju sela postajao je jači od jutarnjeg cvrkuta ptica. Gaćani su za svoga predstavnika izabrali najbržeg momka u selu, a kada su vidjeli da je dubrovski trkač Ludi Mate, postali su toliko uvjereni u svoju pobjedu da su već tada počeli slaviti i podsmijehivati se dubrovcima. Dva mala kneza doveli su dvojicu trkača na startno mjesto, objasnili im stazu kuda moraju proći da bi došli na cilj. Početak utrke označit će jedan udarac u zvono koje su donijeli Gaćani posebno za ovu prigodu. Nakon što su se mali knezovi udaljili od dvojice trkača da bi dali znak za početak utrke, dubrovski se trkač okrene prema gatskome i kroz svoje štrkljave zube zareža zamuckujući.

-          A a a ko p p p okušaš d d oći p p rija m m ene o o ostat ćeš b b ez g g g lave!!!

Ozbiljnost izrečenog i ton glasa trenutno su ubili sve ambicije u mladom Gaćaninu. Bilo ga je toliko strah za svoj život da se tresao. Nakon što se oglasilo zvono počeli su obojica trčati kao sumanuti sve dok okupljenima nisu izmakli iz videokruga, a tada je Dubrovac uzviknuo:

-          P p p omalo  u u u morit ću se!!!

Stigavši na cilj poslije izvjesnog  vremena, Gaćani nisu mogli vjerovati vlastitim očima kada su ugledali prizor koji se  odigravao ispred njih. Ludi Mate prvi je utrčao iza krivine proslavljajući pobijedu uzdignutih ruku, dok se gatski trkač pojavio tek kada je ovaj bio na desetak metara od cilja. Buka i veselje Dubrovaca prolomili su se okolinom dok se kod Gaćana nazirala samo nevjerica u praznim pogledima. Poneki su i tješili Gaćane tapšajući ih po ramenu. Ponovno se obistinila stara poslovica „tko se zadnji smije, najslađe se smije“. I tako je od toga dana utvrđena konačna granica između dva sela. Na Studencu se pjevalo i plesalo, jelo i pilo do kasnog popodneva. Uvjeren sam kad bi  se nekim slučajem  tu zatekla osoba koja ne poznaje ni jedne, ni druge, da ne bi razanala koji su Dubrovci, a koji Gaćani, koji pobijednici, a koji poraženi. Svima zajedno domaće vino zagrijalo je srca, zarumenilo obraze i namamilo osmijehe na lica.