Prof. dr. sc. Marko Dragić sa splitskog Filozofskog fakulteta iznosi narodnu predaju:
- Na mjestu njegove pogibije sagrađena je kapelica, a iz poda izvire voda za koju se smatra da je ljekovita. Nekad bogate Katiće i sve njihovo imanje noću je zatrpala velika greda. Otada se to mjesto zove Pusti Katići. Papa Aleksandar VIII. je 1690. godine odobrio njegov oficij i imenovao ga su zaštitnikom Splitske nadbiskupije. Na obroncima Mosora, iznad Žrnovnice, poglede mami visoka, okomito strma litica. Takve litice nazivaju se grede. Podno grede, gomile su kamenja, a to mjesto mještani nazivaju Pusti Katići. Predaja govori da je na tom mjestu bilo malo seoce, točnije zaseok, čije su stanovnike svi susjedi smatrali velikim sretnicima. Njihova sreća bilo je njihovo seoce smješteno podno sunčane litice, zaklonjeno od vjetra i nevremena, ispred koje su se prostirali krasni vrtovi, a u zaleđu na obroncima Mosora, prostrani pašnjaci po kojima je paslo njihovo blago. Njihova sreća bila je i voda što je izvirala pod gredom u blizini sela, na mjestu zvanom Ispod Klabuka. To je voda kojom su zalijevali svoje vrtove, pojili blago i krijepili svoje živote. S tih visina, preko morske pučine, pružao se pogled prema nepreglednim daljinama - priča legendu Marko Dragić.
Ondje su, kaže priča dalje, živjeli u miru sigurni i zaštićeni ne samo od prirodnih nepogoda, nego i od pohotnih razbojnika. Svi mještani toga seoca prezivali su se Katić, po čemu je i njihovo mjesto dobilo ime Katići. Stanovnici susjednih zaselaka nisu bili ravnodušni prema njima. Zavidjeli su im. Katići bi, pogotovo za velikih svetkovina, redovito silazili u Žrnovnicu na misu koja se održavala u crkvi Blažene Djevice Marije, što je bila u selu na istom mjestu gdje i danas, ali mnogo manja. Jedne godine, na blagdan Velike Gospe, koja je i zaštitnica mjesta, nisu došli na misu. Žrnovčani su se čudili i pitali se što ih nema, a kako ni sutradan, na Svetoga Roka, nikoga nije bilo, postalo im je sumnjivo i uputili su se prema selu vidjeti što se dogodilo.
Na mjestu seoca stajale su gomile stijena, a greda koja je nekad stajala iznad, bila je razrušena. Brzo su shvatili da se greda srušila i zatrpala cijelo selo i sve njegove stanovnike. Kako nikoga od žitelja, kao ni njihovo blago, nisu pronašli, zaključili su da se nesreća dogodila noću, kad su svi bili u svojim kućama, jer bi u protivnom bili u paši ili negdje drugdje za poslom, pa bi barem tkogod ostao živ.
Govorilo se i da se čulo glasanje životinja iz dubine, ispod stijena, i da su ljudi htjeli pomoći, da su pokušavali razmicati stijene i otkopavati, ali je bilo nemoguće, jer su gromade stijena bile ogromne. Naposljetku su odustali, shvativši da ništa ne mogu učiniti.
- Ljudi su potom neko vrijeme obilazili Katiće, ne bi li naišli na kakav trag života, ali sve je bilo beznadno i jezivo. Jezu je pojačavalo glasanje životinja iz utrobe zemlje. Govore da se tri mjeseca nakon ove nesreće, ispod gomila čulo kukurijekanje pijetlova. Kad je prestalo, nitko više nije dolazio. Neke predaje još govore da su ovi Katići, zapravo bili Kačići, jedni od potomaka onih omiških Kačića koji su kamenovali Arnira i što su potom promijenili prezime. Ovaj događaj tumačio se kao Arnirova kletva koja je sustigla Kačiće, pa kako je on stradao od kamena od njihove ruke, tako su i oni završili pod kamenom gromilom. U Žrnovnici je dugo vremena iza toga postojala kletva: 'Dabogda vas snašlo ka' i Puste Katiće'. U blizini kamenih gromila, danas se mogu vidjeti samo ostaci zida kojim je bio ograđen izvor i pojilo. To je sve što je od Katića ostalo, nekad sretnih, danas Pustih Katića - zaključuje priču Marko Dragić.
Tekst originalno objavljen na Dalmatinskom portalu.