Na današnji dan prije 46 godina u prometnoj nesreći negdje ispred Karlobaga završio je zemaljski život Sonje Mudronje, nekadašnje učiteljice u Dubravi na koju živo sjećanje ni danas ne blijedi u ovom malom planinskom selu. Slijedi nekoliko izvadaka o Sonji napisanih u knjizi pok. Živka Kustića „Anđelka i Sonja“.

U listopadu 1964. u Dubravu je došla učiteljica Sonja Mudronja. Sonja je bila lijepa, stasita djevojka, velikih crnih očiju, blaga i nježna. Prilazila je djeci s puno ljubavi. Nije znala za odmor. Svakome je htjela pomoći, sve je voljela, a bila je voljena od djece, ljudi i kolegica.

Njena ondašnja kolegica o njoj piše:
„Tu djevojku nikada do kraja nisam mogla razumjeti. Za mene je to bila složena i zagonetna osoba. Imala je u sebi posebnog čara. Njezin veseli izgled, čar njenih nasmijanih očiju privlačio je mnoge, i muškarce, u njezino društvo, ali ona kao da nije bila stvorena za kakvu posebnu vezu s muškarcima. Djeca kažu da je bila izvanredna, najbolja učiteljica što su je ikada imali. Kao da je pedagogija izvirala iz njezina pogleda, a bujica znanja iz njezinih usta. Predavala im je kao i ostali prosvjetni radnici, a ipak je postizavala mnogo bolji uspjeh od ostalih. Znala je s djecom surađivati i sastajati se i izvan škole, znala je trčkarati po njivama i proklasalom žitu, šetati po sitnoj kišici i često se penjati pod sam vrh Mosora. Bila je djevojka zagonetne, tajanstvene i divne duše.“

Tadašnji župnik Dubrave, pok. don Marko Jurišić pisao je: >De mortuis nihil nisi bene< (o mrtvima ili dobro ili ništa), ali u ovom slučaju >de Sonja nihil nisi veritatem< (o Sonji ništa osim istine). Opće je mišljenje: bila je djevojka uzorna života. Vršila je snažan utjecaj na okolinu svojom istinskom dobrotom i duhom punim evanđeoske ljubavi prema svakome, osobito prema djeci i siromasima. Kad se danas spomene njezino ime, svatko će dodati: E, tko će više dati Sonju! Deset mjeseci bila je u Dubravi i svake nedjelje i blagdana na pričesti, a kroz tjedan više puta. Kako je taj primjer djelovao na vjernike, možete zamisliti: mlada, vrlo lijepa i simpatična, inteligentna djevojka u državnoj službi - svake nedjelje i blagdana na misi i pričesti i često kroz tjedan. U noći od Velikog četvrtka na Veliki petak godine 1965, dok smo svi ostali spavali, ona je sama ostala cijelu noć u crkvi uz Gospodinov grob. Možete zamisliti kako je to djelovalo na svijet, kad se to drugi dan doznalo i kako se o tome pričalo.

Imala je posebnu ljubav prema djeci. Često su za vrijeme školskog odmora njezini učenici i ostala djeca ostavljala igru i kupili se oko nje.
Zašto su đaci u njezinu razredu dobro učili? Evo odgovora njezinih đaka: „Kako joj nećemo učiti kad nas voli? Ne smijemo je žalostiti“

Bosiljka i Katica, njene učenice sačuvale su jedno njeno pismo u kojem  među ostalim, stoji:
»Život je kompliciran, ali i lijep. Njegova je kompozicija najskladnija od svega na svijetu, samo kad se zna zaći u njegove tajne, otkrivajući njegove radosti i skrivene želje. Život je pjesma za onoga tko je zna pjevati, tko ima dovoljno sluha da ga kao pjesmu čuje. Tada se u moru tame pronađe svjetlo, u moru mržnje - ljubav, u moru laži - Istina. Bog je Svjetlo, Istina i Ljubav! On je tajna života. Da to nije On, život bi bio neizdrživ.«

Pokojni don Marko Jurišić sačuvao je jednu Sonjinu pjesmicu. Sonjina pjesma glasi:

Ne želim ići utrtim stazama.
Ja imam svoj put.
Svejedno ako i kroz maglu moram proći:
Znam da me veliko Svjetlo čeka ...