| Dubrova |
|
 Dijamantni pir proslavili su naši dubrovci Marija i Ante Komić. Uz čestitke slavljenicima i njihovim potomcima želimo da sve više naših sumještana dožive ovakva slavlja u dobrom zdravlju i zajedništvu. Dana 03. rujna 2019. i Slobodna Dalmacija donijela je rreportažu o ovom slavlju koju donosimo u nastavku.   Ovogodišnji turnir muškoženskih parova završio je ovu subotu 24. kolovoza 2019. godine napetim finalom u kojem su se do samoga kraja treće partije i rezultata 1:1 15:15 hrabro borili majka i sin, Petra i Petar Bratim iz Sitna Gornjeg te brat i sestra, Gile i Jelena Bašić iz Dubrave. Sretno i spretno turnir je osvojio par iz Dubrave na oduševljenje domaće publike, dok je ona gostujuća iz Sitna gornjeg brzo zaboravila na poraz tijekom zajedničke večere svih sudionika koja je uslijedila odmah nakon finala. Kako je izvjestio organizator turnira Željko Bašić Topin, ovu godinu bilo je prijavljeno 38 parova, dok je lani bilo prijavljeno 26 parova. To dovoljno govori da zanimanje za ovu vrstu sporta u našem kraju ne slabi već raste. Turnir postaje i dobra prigoda za druženje tijekom ljetnih mjeseci kada selo živne u večernje sate.  Da nam tako malo za sriću triba dokazali su ovo ljeto naši susjedi iz Čotića. Dana 03.08.2019. na zajedničkom ručku u Dubravi okupio se dio plemena Pekini koji svoju lozu vuku od roda Čotić Matije i Dinka. Inicijatori ovog okupljanja bili su Vlado Ferdelji - Braco, Željko Ferdelji i Željko Čotić. Od devedeset dvoje pozvanih, odazvalo se osamdeset potomaka. Ručak je bio u Grbici, a za hranu, pripremu slavlja i smještaj sudionika pobrinuli su se svi zajedno u skladu sa svojim mogućnostima. Uz domaću spizu i kapljicu te pjesmu i zabavu, ovo druženje ostat će zauvijek u sjećanju onih koji su osjetili obiteljsko zajedništvo. Dokazali su da krv nije voda. Časna Katarina (Nediljka) Čotić kaže: " Bilo je prelijepo i nezaboravno!!! Bogu hvala za sve i neka Bog blagoslovi i čuva sve od Pekina koljena, sve Dubrovce i ljude cijeloga svijeta!!!" Fotografije i video nalaze se u galeriji ispod teksta. O svetom Arniru za Hrvatski katolički radio govorio je don Jakoslav Banić, župnik Dubrave. Gostovanje don Jakoslava zabilježeno je i u pisanom obliku na stranicama Hrvatske katoličke mreže. Svetište sv. Arnira – oaza mira i Božje ljepote!Sveti Arnir, nadbiskup i mučenik, suzaštitnik je grada Splita. U svome redovničkom, svećeničkom, a kasnije i biskupskom životu želio je biti nositelj mira. Na mjestu gdje je mučen izvire voda za koju se vjeruje da je blagoslovljena, te pomaže u liječenju bolesti kože. Sveti Arnir je porijeklom iz Italije. Bio je monah u samostanu Kamalduensa u Fonte Avellanu, kraj Frontone, a biskupom je postao 1154. u Cagliju. Na molbu splitskoga klera Papa ga je imenovao splitskim nadbiskupom, te je kao upravitelj Splitske nadbiskupije nastojao uspostaviti mir između građanskog i seoskog pučanstva, rekao je za Hrvatski katolički radio don Jakoslav Banić, župnik Sitna Gornjeg i Dubrave gdje se nalazi svetište sv. Arnira. Do mučeničke smrti dovelo ga je rješavanje spora oko crkvenoga zemljišta u mjestu Dubrava, koje je pripadalo nekadašnjoj Poljičkoj republici. “Arnir se zajedno sa svojim pisarima uputio u Poljica, u srce Mosora, kako bi došao na pregovore oko upravljanja crkvenom imovinom. Tražio je mir i pravednost u upravljanju jer je jedan dio seljana, potaknut plemenom Kačića, zlouporabio taj položaj. Arnir nije došao da bi naplatio nekakvu taksu i da bi tražio zemljište u povrat, nego da u mirnim pregovorima nađe rješenje i za jednu i drugu stranu”, rekao je don Jakoslav.  Kako je nadalje ispripovjedao, nadbiskup Arnir nije naišao na sluh, već su ga tadašnji seljani iz plemena Reljića dočekali u klancu u mjestu Dubrava, gdje su ga zasuli kamenjem. “Nadbiskup je padajući udario koljenima u stijenu koja se udubila pod njegovim koljenima. Na tome mjestu od 1180. godine do danas izvire voda za koju se vjeruje da je blagoslovljena, te pomaže u različitim bolestima liječenja bolesti kože i kod drugih blagoslova, a mještani su podigli i crkvu. Posebnost vezana uz samo mjesto nije samo izvor, nego jedan mir koji čovjek osjeća kada dođe u to svetište, jer osjeća da tu može doživjeti jedan mir, te je samo svetište prozvano oazom mira”, rekao je župnik Sitna Gornjeg i Dubrave. Nadbiskup Arnir nije umro na mjestu kamenovanja, nego na putu prema Splitu u današnjoj Podstrani. Trebao je biti pokopan u katedrali, no prema pisanju splitskih kroničara i povjesničara događale su se stvari koje su upućivale na volju sv. Arnira i na njegovu svetost, te je on kasnije pokopan u samostanu sv. Benedikta van zidina. Danas se njegovo tijelo nalazi u župi Uznesenja BDM u Kaštel Lukšiću, a u splitskoj katedrali nalazi se oltar sv. Arnira u čast mučenika i sveca koji je svojim primjerom ostavio da uvijek i unatoč svih okolnosti moramo biti tražitelji mira, istine i pravednosti. Crkva sv. Arnira u Dubravi sagrađena je u stilu starohrvatske gradnje, u kontekstu vremena u kojem je nastajala zajedno s građevinama samoga mjesta. “Sagrađena je ljubavlju i pobožnošću mještana sa svim darovima koje su mještani mogli u tome trenutku dati. U njoj se nalaze dva drvena oltara, koja su oslikana prirodnim bojama”, rekao je don Jakoslav opisujući njihov izgled.  “Na glavnom oltaru prikazan je svetac i čistilište – ona božanska ljubav koja nam se očituje unatoč svim našim pogreškama. S druge je, pak, strane prikazan pakao. Malo je crkava koje imaju jedan takav prikaz kao što ima ova, upravo ukazujući na veličinu Božje ljubavi i na okorjelost ljudskog grijeha koji čovjeku ne dozvoljava da se oslobodi i da krene prema Bogu, nego želi ostati u toj tami i zavezanosti svojih grijeha i zamamnosti zla. Zato se i ta voda koja izvire ispod oltara koristi za oslobođenje od svakoga zla i od svake bolesti kože i tijela. S druge strane crkve je jedan mali oltar koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji – Gospi Snježnoj koja se slavi 5. kolovoza, dan nakon blagdana sv. Arnira”.  Zanimljiv je način kako izvire voda. Don Jakoslav je kroz 12 godina župničke službe slušao brojne priče i prispodobe o vodi, najprije o samom njezinom izviranju. “Na tom rubnom dijelu kamena u kojem se nalaze dva otiska koljena, udubljena u kamenu, vidi se jedna bijela crta točno kao jedna granica, i tu se stvaraju svojevrsne kapljice kao suze koje polako kapaju put koljena samoga sveca. Nekako u narodu postoji tumačenje kako su te čiste suze bistre vode zapravo kajanje i oplakivanje mučeničke smrti jednoga sveca, i koji je svojim životom potvrdio svetost”.  Priče o čudima koja se događaju po zagovoru sv. Arnira prenose se s koljena na koljeno, a voda je na poseban način vezana za liječenje kožnih bolesti. U svetište su hodočastili mnogi vjernici koji, kako nekada tako i danas, sa sobom uzimaju jednu malu bočicu vode noseći blagoslov sa sobom. Don Jakoslav se kao župnik i sam imao prigodu osvjedočiti o čudotvornosti vode. Naveo je primjer izlječenja jednoga mladića. “Prije nekoliko godina mladić je zamolio svoje roditelje da ga dovedu u svetište sv. Arnira, jer je čuo da mu to može pomoći da se izliječe bradavice na njegovim rukama. Kako roditelji nisu stizali od posla, u želji da pošto-poto dođe, došao je sa svojim susjedom. I, kako običavaju hodočasnici mazati vodom tamo gdje im je potreba, on je namazao ruke vodom, pomolio se sv. Arniru, sudjelovao u misnom slavlju, i krenuo kući. Bradavice su nestale do povratka doma. Kasnije su došli njegovi roditelji zahvaliti Bogu u svetište sv. Arnira”. Sam se blagdan proslavlja svečano, a prethodi mu trodnevnica tijekom koje su uz duhovna uobičajena i kulturna događanja. U trodnevnici se prvi dan slavi misa za mir i pravednost, drugi dan je posvećen Crkvi i obitelji, a treći je dan za sve potrebe bolesnika. Župnik Banić ističe da se zadnjih godina puno radi u svetištu, ono se obnavlja i mijenja s naglaskom da tu ljepotu i mir osjete ljudi koji tu dolaze.  “Cilj nam je svake godine potaknuti da se naši mještani što više druže i da se oni koji tu dođu osjete kao kod svoje kuće i obitelji. Zato smo na sam blagdan navečer, nakon blagoslova s Presvetim, uveli Dan obitelji i mjesta u kojem želimo da uz ono duhovno, bude i malo svjetovnog. Jer, nedostaje nam druženja i razgovora, a mi smo imali želju da ostane taj jedan segment zajedništva. Ono što želimo naglasiti je upravo to zajedništvo i otvorenost. Svatko tko želi može tu doći, osjetiti jedan mir za dušu i tijelo i biti dionik slavlja”, rekao je don Jakoslav Banić.  Napisala 04.08.2019. / 08:00 / Svjetlana Đuran
 U Dubravi je 4. kolovoza 2019. obilježena 839. godišnjica smrti svetoga Arnira. Svečano misno slavlje na jutarnjoj misi u crkvi sv. Arnira predvodio je biskup dubrovački mons. Mate Uzinić uz koncelebraciju dubravskog župnika don Jakoslava Banića, te svećenika dubravskih korijena, don Ivana Čotića i don Tomislava Bašića. Misu je uz ministrante na stolu Gospodnjem služio i budući mladomisnik Klement Radosoljić.U nadahnutoj propovijedi biskup Uzinić naglasio je kako trka za materijalnim u ekonomiji današnjice priječi put izgradnji duhovnoga, istaknuvši kako je i Arnirova smrt jedna od posljedica takvih stanja. Vjernici i hodočasnici su zadovoljni i duhovno okrijepljeni napustili svetište s nadom u ispunjenje svojih prošnji. Iza večernje svete mise i blagoslova s presvetim oltarskim sakramentom koje je predvodio don Tomislav Čubelić, upriličena je zabava na školskome igralištu do ranih jutarnjih sati u kojoj je, uz glazbu uživo, piće i hranu, sudjelovao veći broj župljana i gostiju. Ukratko o životu i sudbini sv. Arnira:
Sveti Arnir rođen je u Romagni oko godine 1100. Bio je redovnik benediktinac u samostanu Kamalduensa u Fonte Avellanu u Italiji, a od 1156. biskup u Cagliju. Splitskim nadbiskupom postavio ga je papa Aleksandar III. godine 1175. nakon smrti nadbiskupa Gerarda. Kao biskup pratio je papu u Veneciju, a sudjelovao je i na Trećem Lateranskom saboru. Putovao je i u Carigrad kako bi zastupao interese grada Splita i biskupije. Godine 1177/78. održao je u Splitu pokrajinski crkveni sabor zbog sređivanja crkvenih prilika. Toma Arhiđakon kaže za njega da je proširio imanja splitske Crkve. Zbog lažnih darovnica imanja u Srinjinama koje se nalazilo na granici posjeda između splitske i omiške komune, nadbiskup je došao u spor s plemenom Kačića. Nazvali su ga “najgorim biskupom” jer je na njihove zemlje htio udariti namete po osnovi darovnica biskupiji koje su oni smatrali lažnima. Kad je osobno došao na područje Poljica, Nikola Kačić i njegovi kmetovi Reljići kamenovali su ga na smrt dana 4. kolovoza 1180. u klancu u Dubravi. Nadbiskup ipak nije izdahnuo na tome mjestu nego u Mutograsu. Benediktinke su u samostan koji se nalazio izvan Dioklecijanove palače primile njegovo tijelo. Kasnije je preneseno u Kaštel Lukšić. Već je Toma Arhiđakon zabilježio neka čuda koja su se dogodila zagovorom biskupa Arnerija. Na temelju tih čuda, papa Aleksandar VIII. odobrio je 1690. njegovo štovanje i imenovao ga suzaštitnikom Splitske nadbiskupije. Kasnije ga Crkva proglašava blaženim. Kapela svetoga Arnira postoji u Splitu ispred sjevernog zida Dioklecijanove palače iako su Splićani gotovo zaboravili na svoga suzaštitnika. Na mjestu pogibije biskupa Arnerija provrela je voda iz žive stijene koja čak i u ljetnim mjesecima u vrijeme najvećih suša izvire lagano poput rose. Nad tim malenim izvorom vjernici su u XVI. stoljeću podigli kapelu. Istraživanja su pokazala da voda u sebi nema nikakvih ljekovitih svojstava, ali mnogi ljudi i djeca su zagovorom sveca ozdravili od tegoba kožnih bolesti (posebno bradavica) i drugih zala, pa se voda ipak smatra čudotvornom. Ovakav prizor mnoge bi prestravio, ali ne i šjor Nediljka iz Dubrave: Kada sam usisavač uzeo u ruku osjetio sam da je težak, a onda sam vidio da se nešto u njemu kreće... Kada vam stigne simpatična dojava o pronalasku zmije, inače daleko najomraženijeg gmaza, znate da se iza toga krije potpuno drugačija priča od uobičajene, i bili smo u pravu. Naime, 75-godišnji Nediljko Juginović iz Dubrave pokraj Omiša, zbilja voli te vijugave beštije. Tako nam se pohvalio da je prije nekoliko dana na granama loze koja mu raste pokraj obiteljske kuće, ugledao zmiju. Malo je fotografirao, promatrao i pustio da sama odluči gdje će dalje. No, budući da je domaćin prema ovoj jedinci bio iznimno druželjubiv i blag, 80-ak centimetara duga zmija se odlučila zadržati u blizini Nediljkove kuće, ali je kao utočište izabrala krajnje neobično mjesto.  Naime, ovaj ljubitelj prirode i životinja, nekoliko dana nakon prvog susreta, protekloga vikenda je pronašao već poznatu zmiju s loze, ali ovoga puta skrivenu u ručnom usisavaču. - Nekih 20-ak metara od kuće di stanujem imamo dimnu kužinu gdje držimo usisavač koji se puni na zidu. Kad sam ga uzeo u ruku, prvo sam osjetio da je malo težak, pa sam vidio nešto unutra, ali sam mislio da je neko u usisivač stavio konop, a onda sam onda shvatio da se to kreće - slikovito nam opisuje Nediljko koji je odmah po spoznaji da mu je zmija u usisavaču, zatvorio rupu kroz koju se uvukla. - Onda sam je vanka slikavao, izvukao je iz usisavača i malo se s njom poigrao. Ma, to vam je ona poljska, bezopasna zmija, tako da sam je kasnije pustio. Ja vam stvarno volim životinje, a među njima i zmije, tako da ih ne ubijam. Trudim se odnijet ih negdje u prirodu da nastavi živjeti. Kad ih vidim na cesti uvijek ih pokušavam izbjeći da ih ne pregazim - priča nam 75 -godišnjak.  Kaže da često susretne drage mu gmazove, a prošle godine je istu vrstu zmije, samo malo dužu, ugledao u vinogradu. - Isto sam se malo s njom poigrao i pustio je - uz osmijeh govori Nediljko, inače veliki ljubitelj prirode. Priča da uživa u branju šparoga i kupina, ali čak žali što više nema priliku toliko često susretati zmije. Naime, ne slaže se s tvrdnjama da se posljednjih godina povećao broj tih gmazova, jer se sjeća da ih je kao dijete svakodnevno viđao, što sada nije slučaj. Na pitanje kako postupa s otrovnicama, simpatični sugovornik je kazao da je tek nekoliko puta ugledao poskoka i riđovku, ali ih vrlo brzo zaobiđe, jer ubiti životinju, za njega nikada nije bila opcija.   Poljički statut, uz Vinodolski zakonik, najvrjedniji hrvatski normativni pravnopovijesni spomenik, nastao je u 15. stoljeću, prva redakcija sastavljena je 1440. poljičicom, brzopisnom hrvatskom ćirilicom s mnogobrojnim lokalnim posebnostima. Književni krug Split objavio je Poljički statut 1988. godine, kritičko izdanje na 620 stranica priredio je Miroslav Pera. Ove godine Književni krug i Društvo Poljičana Sv. Jure Priko objavili su novo izdanje (160 stranica) koje će biti predstavljeno u utorak, 30. travnja 2019. u 20 sati u dvorani Glagoljaškog (Ilirskog) sjemeništa u Omišu. O knjizi će govoriti akademici Nenad Cambj i Radoslav Tomić te prof. dr. sc. Željko Radić. U glazbenom dijelu pjevat će klapa Pasika iz Kostanja. Evo što je o tom izdanju kazao akademik Radoslav Tomić. ZAVRŠNICA MINISTRANTSKE MALONOGOMETNE LIGE „IVAN MERZ“ SPLIT 16. sezona - 2018./2019. U subotu 6. travnja 2019. održana je završnica MMNL u splitskom sjemeništu. Od prijavljenih 23 ekipa završnicu je igralo 8 najboljih – Sućidar, Ravne njive, Žnjan, Kamen, Vranjic, Pujanke, Sv. Kajo i Dubrava. Ove godine titulu najbolje ekipe osvojili su naši ministranti pobjedivši u finalu ekipu Žnjana koju je vodio naš don Ante Čotić. Rezultat je bio 0:0 u regularnom djelu, a kod izvođenja penala ekipa Dubrave je bila spretnija i sretnija te je konačan rezultat bio 4:3. Za Dubravu su u finalu igrali: Luka Juginović, Marko Bešlić, Ivan Bašić, Frane Domikulić, Mirko Juginović, Milan Domikulić, Ante Bašić. U toku ove sezone još su igrali: Josip Juginović, Roko Čotić, Mate Komić i Gabrijel Bašić.
Fair play ekipa: Župa Vranjic Najbolji igrač: Ante Bašić (Dubrava) Najbolji strijelac: Ante Elez (Sućidar) i Nikola Radas (Pujanke) – 13 golova Najbolji vratar (golman): Mirko Juginović (Dubrava) Rezultati završnice MMNL: ČETVRTFINALE Žnjan – Ravne njive 3:0 Dubrava – Kamen 2:1 Pujanke – Vranjic 2:0 Sućidar – Sv. Kajo 0:1 POLUFINALE Sv. Kajo – Dubrava 1:5 Pujanke – Žnjan 0:2 ZA 3. MJESTO Sv. Kajo – Pujanke 2:1 FINALE Dubrava – Žnjan 0:0 (4:3) penali       U nedjelju 24. ožujka 2019. održan je tradicionalni Križni put Poljičkog dekanata. Ove godine se okupio veliki broj vjernika, ali i župnika poljičkih župa. Križni put predvođili su vjernici i njihovi župnici. Moram primjetiti da nekima nije teško doći na Podgradac iz najudaljenijih župa, dok pojedinih župnika iz bliže okolice nema. To je slučaj koji se ponovlja ne samo na ovom korizmenom okupljanju nego i na svetkovinu sv. Jure na Gracu. Ne znam što je to važnije nego doći kao pastir ispred svoga stada na ova dva jedina godišnja okupljanja Poljičkih vjernika. Možda da je dovest tv kamere više bi ih došlo. Župnik Gata don Ante Šošić iznio je javni prijedlog da svaka župa u Poljicima sudjeluje u izgradnji jedne postaje Križnog puta u obliku kamene kapelice. Izneseni prijedlog naišao je na odobravanje puka koji je spontano zapljeskao. Župnici javite se don Anti Šošiću ili dekanu don Špiru Čikešu radi realizacije ovog prijedloga.  Da nesavjesnih ljudi koji odlažu svoje smeće na mjesta koja nisu predviđena za te radnje ima svuda i nije neka novost. Ilegalni deponiji niču kao gljive poslije kiše. Na području nekadašnje drevne Poljičke kneževine također. Skrećem pozornost na područje između srednjepoljičkih sela Tugare i Dubrava. Preciznije sporedna cesta imena Smovo između sela Dubrave i Gata. Ta cesta zadnjih godina nerijetko služi tim neljudima da svoj otpad elegantno iskrcaju u potok koji prati uzdužno tu cestu. Tako tu često završi kućni namještaj, ugostiteljski namještaj, šut, stare gume, ali i klaonički otpad iz tko će ga znati kojih klaonica. Na Pepelnicu ove godine svjedoci su vidjeli i kamion za crpljenje septičke jame kako se sprema tu isprazniti, ali se dolaskom svjedoka prekršitelj brzo pokupio i pobjegao. Sve to vjerojatno kako ne bi platio lagalno pražnjenje na području Ttts-a. Smovo je netaknuta priroda, ekološki rezervat, prava divljina, ali kako tu prolazi mali broj osobnih automobila, biciklista i planinara nanjušen je od modernih ekovandala. Apeliram na grad Omiš i Županiju da ako je moguće tu postave rampe koje dozvoljavaju prolaz samo osobnim automobilima, te na ustanovu Hrvatske vode koje su dužne čistiti potok slivnih voda da ponekad dođu i na to područje pa počiste otpad koji se tamo nalazi. |
Author
|
RSS Feed
