All Categories

Reportaža razdora

2/25/2021

Kao što je i najavljeno u ranijoj objavi dana 24.02.2021. u podlisku Slobodne Dalmacije, a u biti županijskom biltenu "Moja županija", izašla je reportaža o našem selu s naslovom "Mali Vatikan iz plemenite doline" autora Stipe Krce i fotoreportera Vladimira Dugandžića. Kako sam i sam bio sudionik i jedna od osoba koje su poslužile kao izvor informacija osjećam se pozvanim da napišem dvi, tri riči kao osvrt na izašli tekst. Nakon što me nazvao glavni urednik lista "Moja županija", gospodin Mijo Grabovac uzeo sam vremena i pripremio sažetke sa povijesnim informacijama o našem selu koje sakupljam zadnja dva desetljeća. Nakon dva sata druženja i razgovora sa dotičnom gospodom te nesebičnog dijeljenja samo onih podataka koji imaju utemeljenje na nekom od relevantnih izvora bio sam jako razočaran kada sam pročitao sami tekst kao finalni produkt. I ne samo ja. Ne ulazeći u novinarsku slobodu da cijelu prvu stranicu potroši na neke osobne doživljaje riječi dub, ostale dvije stranice i u ono malo napisanog vrvile su netočnostima na koje ovdje želim javno ukazati.
1. Nije istina da je trideset posto francuskog ustava upisano iz Poljičkog statuta. Ako netko kaže suprotno, za to bi morao ipak prostrti neke dokaze, ali više me tu čudi novinar koji tako nešto neprovjereno pušta u javnost.
2. Dubrava se nalazi na oko 500 metara nadmorske visine, ako pod Dubravu ne računamo Strane koje su na nižoj nadmorskoj visini. Znači ne na oko 450 metara.
3. Dubrava ima pet crkava. Dvije su svedubrovske i jako su stare, a ostale tri u zaseocima, napravljene su jer je u vrijeme njihove gradnje bilo puno popa (svećenika) koji nisu mogli fizički misit, pa su to obavljali u kapelama blizu svojih kuća. Ne zaboravimo da tadašnji popi nisu samo služili Bogu, već su ravnopravno sa ostalima u kućanstvu obavljali sve poljoprivredne i stočarske poslove. Zato ponavljam nije istina da su se gradile jer su se dubrovci natjecali ko će bolju crkvu napravit.
O ove prve tri netočnosti se očito razgovaralo nakon što sam otišao tako da nisam bio u mogućnosti odmah reagirati i negirati izrečeno.
4. Novinar u jednom dijelu teksta nabraja sva dubrovska prezimena izostavivši prezimena Radičić i Sinovčić, a nabrojivši dva koja se tek od nedavno tu pojavljuju: Danolić i Rakela. Čista novinarska nemarnost koja je s pravom naljutila mnoge naše susjede. Dobro se sjećam, a za to imam i dokaze, da sam novinaru nabrojio prezimena koja trenutno žive u Dubravi i među njima su bili i Sinovčić i Radičić. Zašto ih je izostavio to valjda on zna. Njemu na dušu. S pravom mi se pojedinci ogorčeno obraćaju, jer je prezimena koja je naveo nazvao dubrovskim prezimenima, što ona svakako nisu, jer bi u tom kontekstu ona bila drugačije i nabrojana. Dubrovska prezimena su ona prezimena koja se pokapaju ili su se pokapala na dubrovskom groblju, tako da pojam dubrovskih prezimena i prezimena koja žive u Dubravi treba jasno razlikovati. Taj propust me još i više začudio od čovjeka koji toliko promišlja riječ da me je više puta tijekom razgovora prekidao objašnjavajući mi neke pojmove.
5. Panoramska fotografija Dubrave na kojoj se ne vidi više od 2/3 Dubrave ne može biti reprezentativna fotografija jer je okrnjena.
6. Novinar je Dubravu nazvao najstarijim naseljem negdanje Poljičke knežije, pa me zanima odakle mu taj podatak?

Toliko toga na malo prostora, a mi dubrovci osjetljivi i ne damo na se. Nije se s toga čuditi burnim reakcijama kada se ovakve greške nađu u "reportaži o Dubravi". Slijedeći put ću svakako dvaput promisliti hoću li opet doći na neko buduće "novinarsko silo".
Ivica Čotić

Reporteri u posjetu Dubravi

2/18/2021

Trojka reportera u jakom sastavu, koju čine Vladimir Dugandžić, Mijo Grabovac i Stipe Krce, prošlog tjedna posjetila je najlipše selo u ovom dijelu Svemira. Reportaža bi u podlisku Slobodne Dalmacije trebala izaći u srijedu 24.2.. Kako znamo da su reporteri otišli opremljeni gomilom novih informacija i saznanja, tako se nadamo lijepom i afirmativnom tekstu. Čitamo se...

Hrvatski anđeo u Tanzaniji

2/18/2021

U prilogu Inkluzija časopisa Vijenac izašla je reportaža o misionarki Anđelki Čotić autorice Monike Vukušić. Reportaža slijedi, a možete je u izvornom obliku pročitati OVDJE.

Posjetili smo Anđelku Čotić iz Dubrave kraj Omiša koja već godinama volonterski radi u misiji u zabačenom afričkom selu gdje svjedoči o tome da dodiri različitih kultura mogu biti obogaćujući

Ruvuma, najjužnija tanzanijska regija, u kojoj živi oko 1,5 milijuna ljudi, glavno je tranzitno područje prema Zambiji, Mozambiku i Malaviju. Njezino kulturno središte, glavni grad Songea, uvijek bučan i živ, zorno prikazuje sav apsurd cijele regije koja je gospodarski najnerazvijenija u tom području iako ima veliki prirodni potencijal – skrivene prirodne izvore vode, bogatu vegetaciju, rudna bogatstva. Autohtono stanovništvo uglavnom ništa od toga nije prepoznalo kao vrijedno, ali kolonijalne zemlje, nažalost, jesu.

Katolička crkva u afričkom selu gdje djeluje misionarka iz Hrvatske

Anđelka Čotić okružena oduševljenom i veselom djecom i mladima u selu Magaguri kojima pomaže već niz godina

Požrtvovna i anonimna

Naša sugovornica, temperamentna i religiozna Hrvatica Anđelka Čotić već godinama živi u selu Magaguri, pedesetak kilometara udaljenom od Songee, u mjestu krajnje zapuštenom, do kojega je u vrijeme kišne sezone gotovo nemoguće doći zbog loše blatnjave „ceste“ koja katkad nestaje. Magagura nema struje, ali ima obilje izvorske vode koja je ipak slabo dostupna lokalnom stanovništvu. Ljudi ondje živi u kućicama izgrađenima na golom podu, obično sa slamnatim krovovima i najviše dvije prostorije, u kojima se stišću po tri generacije obitelji. Stanovništvo je toliko izolirano da je Anđelka, čije su ime lokalni stanovnici preveli kao Malaika – na svahiliju malaika znači anđeo – većini prva bjelkinja koju su uopće vidjeli. Ipak, uspjeli su ju prihvatiti gotovo kao svoju, što je za ljude koji žive pod snažnim utjecajem vračeva te osebujnih običaja i kulture, velik iskorak.
Podrijetlom iz Dubrave kod Omiša, kao pedesetogodišnjakinja, Anđelka je 2013. godine odlučila ispuniti svoj dječji san – misionariti u Africi. Da, djeluje kao još jedna priča u nizu, kakva se može čuti od mnogih misionara, volontera i avanturista koji su poželjeli otići u Afriku, neki iz stvarno altruističnih, neki iz profinjeno zapakiranih sebičnih razloga, koji se nakon kratkog boravka kući vraćaju prepuni dojmova, dobrih odluka i poruka za „neupućene“, krcati slikama sebe i gole afričke dječice, spremni čak prikupiti donaciju i poslati ju kako bi se izgradio bunar, škola ili nešto drugo, što će ostaviti njihov pečat među tim nepravedno zapostavljenim ljudima – koji naposljetku ipak uza sva nastojanja ostaju prepušteni sebi samima. Sve se to obično radi iz sigurne daljine, iz udobnosti vlastitog doma ili sigurnih europskih crkvenih prostora, bez nekog posebnog rizika.
Misionari su domaće stanovništvo naučili graditi kuće od cigle, izrađivati oruđe, dobivati boje, bolje obrađivati zemlju, čak su napravili i ribnjakeNo Malaikina priča bitno se razlikuje od drugih koje se grčevito guraju u javni prostor. U njoj nema pretjerane patetike, samopromocije ili gledanja svisoka na te ponosne ljude, koji su se igrom slučaja rodili u nerazvijenom području, i nisu imali toliku sreću kao bijelci o čijem životu i kulturi oni toliko maštaju. Također, ona je odlučila ostati tamo.
Malaika je, prije nego što je postala misionarka laikinja, godinu dana živjela i volontirala u sirotištu sv. Ante u središtu Songee, gdje je učila o afričkoj kulturi i običajima: „Prije završetka prve godine volontiranja u sirotištu, razgovarala sam s mjesnim nadbiskupom Damianom Dalluom i izrazila mu želju o ostanku u njegovoj nadbiskupiji, što mi je on rado odobrio. Poslao me je u jednu župu, u Magaguru, koja je neko vrijeme bila zatvorena jer su imali problem.“ Naime, manji dio seljana, koji su dosta pod utjecajem okolnih plemena i plemenskih vračeva, prijetio je i pokušao ubiti tadašnjeg svećenika.
U starom i napuštenom benediktinskom samostanu u Magaguri bila je sama oko godinu i pol. Župna crkva i samostan bili su u derutnom stanju iako su ga prije mnogo godina kvalitetno izgradili njemački benediktinci, zbog kojih je u prošlosti ovo mjesto postalo bogato i poželjno za život domaćem stanovništvu. Benediktinci su za sobom ostavili i brojne knjige i zapise iz kojih se dosta toga moglo naučiti, pogotovo o običajima i kulturi toga područja. Bili su to redom bili visokoobrazovani ljudi, arhitekti, umjetnici, učitelji. S njima počinje obrazovanje i stručno osposobljavanje lokalnog stanovništva. Upravo su ih oni naučili graditi kuće od cigle – poneke i danas imaju lukove iz njihovog doba – izrađivati oruđe, dobivati boje, bolje obrađivati zemlju, napravili su čak i ribnjake jer su otkrili podzemne izvore vode. Stariji seljani prepričavaju kako je to bilo gotovo bezbrižno razdoblje suživota s ljudima potpuno različite kulture s kojima su kovali brojne planove, no sada je sve to ostalo samo na usmenoj predaji i ponekom građevinskom podsjetniku, razbacanim knjigama i nacrtima. Bilo je potrebno sve obnoviti, termiti su uništili dosta toga, a i vrijeme je učinilo svoje.
Na početku radova u Magaguri Malaika je, uz podršku nadbiskupa, sama obilazila selo tražeći najpotrebnije, no ubrzo je stigla jedna njemačka donacija putem međunarodne dobrotvorne udruge sa sjedištem u Njemačkoj Kirche in Not – to jest Crkva u nevolji – za obnovu župne crkve i samostana, a poslije joj je nakratko došlo pomagati i nekoliko volontera iz Hrvatske.
Praznovjerje je uvelike prisutno u svim slojevima društva te ljudi radije odlaze k vraču nego k liječnikuTrenutačno Malaika radi u župi u Magaguri i, koliko može, pomaže najsiromašnijima. Žali se na neke loše običaje: „Ima dosta starih osoba koje moraju obrađivati zemlju jer bi inače umrli od gladi. Oni su i najzapostavljeniji jer ih se često optuži da su vračevi, nakon čega ih odbacuju i vlastite obitelji. Njihov život tada postaje jako težak. Praznovjerje i vračarstvo uvelike su prisutni u svim slojevima društva. Za svaki problem oni će radije otići k vraču nego k doktoru te će učiniti baš sve što im se kaže, bez obzira na to koliko to apsurdno ili loše bilo.“
U Magaguri ljudi konzumiraju mnogo alkohola, a najčešće ga sami i proizvode. Zbog toga nastaju veliki problemi u obiteljima, što često kulminira njihovim raspadom. „Djeca obično budu s majkom do sedme godine, a onda odlaze živjeti s ocem. Često je to problem za djecu jer ako otac pije, djeca su prepuštena sebi, sami se trebaju pobrinuti o tome što će jesti. Često jedu samo jednom dnevno, završe kao siročad.“ Mladi uvelike konzumiraju drogu, a mnogi između 30 i 40 godina imaju i sidu.
U početku je Malaiki bilo teško naučiti kisvahili, autohtoni jezik sela, jer u selima vrlo malo ljudi zna engleski, iako srednju školu pohađaju na tom jeziku. Još ga uvijek ne govori gramatički ispravno, no tvrdi da se već nakon šest mjeseci može naučiti dovoljno za sporazumijevanje. S pomoću jezika se najlakše uključiti u kulturu. „Jezik i nije velika barijera, najveći je problem što nas bijelce automatski poistovjećuju s novcem, u smislu 'ona je bjelkinja – ima sve'. Misle kako je Europa mjesto meda i mlijeka, jer u medijima vide sve izgrađeno i lijepo. Većina koja dođe ovdje zaista i ima novca, pa im poteškoće i težak život u Europi ostaju na neki način skriveni.“ Upravo zbog toga, misli da je blisko prijateljstvo moguće stvoriti, ali ne i da je to jednostavno jer se često želi iskoristiti mzungua (bijelca).
Ljudi u Magaguri jako vole svakovrsna slavlja. Važno je samo da ima hrane, mesa, pića i glazbe. I da je sve opušteno – pole-pole (polako), prema uzrečici koja ih svakodnevno vodi. Osobito vole glazbu. I danju i noću glazba se čuje gdje se god može postaviti radio – u trgovinama, autobusima, na piki-pikijima (motorima), biciklima. Neki muškarci nose maleni radio na ramenu čak i dok hodaju. „Najčešće trešti svojevrsna pop glazba rađena na njihov osebujan način te vjerska, koja je izrazito glasna i ritmična, s mnogo bubnjanja.“ Dosta gledaju sport, razne serije, kako njihove tako i indijske. Tehnologija sve više ulazi u sve dijelove društva, pa tako i u sela. Mobitela je sve više, gotovo svi mladi imaju pametne telefone, a sve se više i više služe internetom te raznim društvenim mrežama. Naravno, mobiteli koje imaju napravljeni su za afričko tržište. Jeftiniji su od onih europskih, ali služe svrsi. Život je u Africi jednostavan, društveniji su od Europljana. Usprkos siromaštvu, mnogo više pomažu jedni drugima. Za njih vrijeme ne postoji, ako sretnu nekoga na putu, onda onaj kome su se uputili može čekati. Mladi se dosta opuštaju uz biljar, gotovo svako selo ima jedan u svojem središtu.

Naša reoporterka često je prva bjelkinja koju su djeca vidjela pa reagiraju s čuđenjem, a ponekad i strahom

Izvanredno pandemijsko vrijeme u kojem živimo Tanzaniju je, izgleda, gotovo zaobišlo: „Što se korone tiče, ovdje su u ožujku 2020. bile zatvorene škole i fakulteti sve do lipnja. Poslije toga bilo je sve manje zabrana i maski, a sada se o koroni gotovo i ne govori. Bilo je slučajeva smrti, ali jako malo, i to samo kod terminalno bolesnih. Tanzanija je odbila pomoć Svjetske zdravstvene organizacije tako da ovdje nema vanjskog utjecaja na zdravstvo i vladu. Ovdje ljudi prihvaćaju smrt kao nešto što je dio života“.

Ritam i glazba

Sličan način razmišljanja vidljiv je i u odnosu prema kulturi. Imaju veliko poštovanje prema duhovnom svijetu, kao i sakralnom općenito. Sve što rade na neki je način povezano s time. U sebi nose izrazit osjećaj za ritam, glazbu, izradu umjetničkih i odjevnih predmeta. Često to odlazi u vračarstvo i praznovjerje, no ne ponavljaju samo neke obrasce bez razmišljanja, već ih duboko proživljavaju i suobličuju se s njima. Najbolje ogledalo toga upravo su višesatni pogrebni obredi u kojima se spontano okuplja cijelo selo. Ljudi odjeveni u živahne boje oplakuju pokojnika, ali i slave njegov život. Sve rade bez žurbe, opušteno i usredotočeno, uvijek uz pjesmu i ritam.

INICIJATIVA MJEŠTANA NASELJA DUBRAVA

8/27/2020

Tekst upućen gradonačelniku grada Omiša Ivi Tomasoviću od MO Dubrava na dan 1.10..2019.

PREDMET: INICIJATIVA MJESTANA NASELJA DUBRAVE

Provedbom inicijative mještana naselja Dubrave ovim putem Varn dostav!jamo potpisanu
inicijativu od svakog pojedinca s pravom glasa za izdvajanje naselja Dubrava iz sastava grada Omiša i pripajanje gradu Splitu .Stoga Vas molimo da provedete daljnji postupak te uzmete u obzir samu inicijativu kao zelju mještana Dubrave ,odnosno da raspisete referendum (misljenje mjestana ) da bi ova inicijativa postala pravovaljana.
U privitku Varn dotavljamo potpise punoljetnih mjestana s prebivalistem na podrucju naselja Dubrava.
Nadamo se da cemo na obostrano zadovoljstvo u što kracem roku dobiti pozitivan odgovor te da ce se postivati zelja i misljenje mjestana Dubrave.
S poštovanjem,
Predsjednik M.O. Mladen Domikulić

Tekst upućen predsjedniku vijeća grada Omiša Zvonku Močiću od MO Dubrava na dan 6.2.2020.

PREDMET: lzdvajanje nasetja Dubrava is sustava grada Omisa i pripajanje gradu Splitu

Postovani predsjednice i clanovi vijeca grada Omiša ovim putem Varn se obracamo da Varn iznesemo razloge nase inicijative za izdvajanje naselja Dubrava iz sastava grada Omisa i pripajanje gradu SplitJ. Vi kao vijecnici gradskog vijeca ( izdabrani dernok ratskim putem) odlucujete o raspisivanju referenduma za nasu inicijativu koju je potpisalo 146 mjestana ( prema zakonsk im odredbama daleko iznad potrebne vecine ), pa Vas stoga molimo da uzmete u obzir nase misljenje želje jer bi prvi i osnovni razlog trebao biti dobrobit stanovnistva i razvoj mjesta. lako nam je grad Omis uvijek izlazio u sustret koliko je to bilo u mogućnosti smatramo da zbog velikog broja naselja koja se nalaze pod opcinom Ornis, a istovremeno nedovoljnim proracunom nije u mogucnosti ispuniti potrebe na koje mozemo racunati prilikom pripajanja gradu Splitu ( pouceni i informirani od susjednih mjesta Sitno Gornje i Sitno Donje ). Takoder smo na nasu inicijativu dobili informacije od ovlastenih djelatnika grada Splita o prednostima koje bi kao pojedinci i kao cijelina uzivali odnosno imali pa cemo Varn iste te pojednine prednosti i iznijeti.

Prometna povezanost - Gravitacija mjestana Dubrave je velikom vecinom usmjerena prema gradu Splitu(95%) i trenutno smo veoma dobro povezani autobusnim linijama prema gradu Splitu (10-12 terrnina u jedom i isto tako u drugom smjeru) jednim velikim dijelom zahvaljujuci blizini s Sitnom Gornjem osnosno općini Split dok prema Omisu nemarno direktnu liniju vec moramo proći tri opcine da bi dosli do svoje.Medutim razlika u cijeni prijevoza bez obzira sto smo ista zona je velika.Za primjer dajemo jednu prosjecnu obitelj u kojoj imamo jednog srednjoskolca i jednog studenta i jednog umirovljanika . Da sada ne iznosimo tocne cijene mjesecnih pokaznih karata ( sve je vidljivo na internetskoj stranici Promet Split d.o.o. ) , izracunali smo da je istoj obitelji iz susjednom Sitnog Gornjeg prijevoz jeftiniji { sufinancirano od strane opcine ) cca 315,00 kn. mjesecno a na godnisnjoj bazi cca 3600,00 kn.Takoder bi se samim prelaskom u opcinu Split rijesila dugogodisnja razmatranja od strane Prometa da se za Dubravu ukinu pojedine linije koje su takoder neophodne za normalan suzivot i razvoj mjesta.

Takoder moramo napomenuti jednu manju ali u odredenim trenucima bitnu stavku, a to je ciscenje ceste bilo ljeti iii zimi kada se grtalica i kosilica okrecu na granici opcine Split i vracaju u bazu, a mi moramo cekati ( sta je i normalno jer postoje prioriteti ) na iste iz opcine Omis.

Problemi Skolstva - vjerovatno niste upoznati da nasa djeca od 5 do 8 razreda osnovne skole nisu pod osnovnom skolom 11.Listopada 1942 Čisla" ( financira splitsko dalmatinska fopanija ) vec pod osnovnom skolom ,, Žrnovnica" ( financira grad Split ). lako je u proslosti bilo inicijativa (od strane roditelja i M.O.)da se podrucna skola Dubrava u Dubravi( od 1 do 4 razreda ) pripoji pod vodstvo O.S. ,, Zrnovnica do tog projekta nije došlo iskljucivo jer smo opcina Omis, a poznato je da grad Split sam financira svoje skole pa jednim dijelom do sada mozemo biti zahvalni gradu Splitu sto nasa djeca od 5 do 8 razreda pohadaju o.s. Zrnovnica.

Pravo na upis djece u vrtic - kod ovog problema svjesni smo toga da mi kao malo mjesto trenutno ne možemo imati vrtic ( sto u buducnosti nije iskljuceno ) ,iz razloga velikih ulaganja i financiranja od strane opcine . lsto itako smo zahvalni opcini Omiš sto nam je jednim djelom sufinancirala vrtice u ovom slucaju privatne na podrucju opcine Podstrana. Naime u vrtice na podrucju grada Splita bilo gradske i privatne morali bi biti prijavljeni da zivimo u opcini Split da bi svoju djecu upisali iste . Prelaskom u općinu Split imali bi pravo upisa kao i na trenutnu subvenciju od grada Splita. Takoder napominjemo da bi sa susjednim mjestima ( Sitno Gornje i Sitno Donje ) u bliskoj buducnosti zbog zajednickih interesa i veceg broja djece bili u mogucnosti dobiti zajednicki vrtic za potrebe ova tri mjesta.

Novcana naknda pri rodenju djeteta - za ovu stavku ne treba trošlti previse rijeci vec samo
iznijeti podatke ( na sluzbenim stranicama grada Splita ) o subvencijama grada Splita za rodenje djeteta. Novcana naknada za rodenje prvog djeteta iznosi 2000,00 kn. ,za rodenje drugog 4000,00 kn.,a rodenje treceg i vise iznosi 55000,00 kn..

Godišnja zagarantirana sredstva za potrebe mjesta - naime radi se o decentralizirani m i zagarantiranim godisrjim sredstvima. Na ova sredstva imamo pravo svaku godinu izracunom prema sljedecim krite'ijima - koeficijent zone, koeficijent broja stanovnika, koeficijent povrsine i koeficijent postotka naplate komunalne naknade. Sredstva su minimalno 150000,00 kn. godisnje a mogu biti i do 200000,00 kn. ovisno o izracunu po koeficijentima. Moramo takoder napomenuti da su ova sredstva neovisna o godisnjem planu i programu. Sve vece investicije od strane grada Splita prema pojedinom mjesnom odboru su stvar razgovora i dogovora grada Splita i pojedinog mjesnog odbora.

Dva radna mjesta - tajnik mjesnog odbora ( administrativni poslovi za vjece M.O. i za grad Split ) komunalni djelatnik ( poslovi komunalnog odrfavanjavanja mjesta)

Uredenje zemljisnih ikatastarskih knjiga - na podrucju grada Splita se od 2008 godine radi na uredenju katastarskih i zemljisnjih knjiga odnosno prava vlasnistva koje financira grad Split vlastitim sredstvima isubvencijama iz EU fondova.

Pored svih navedenih razloga koje smo naveli postoje i niz drugih koji bi r'ljesni odbor preko nadleznih sluzbi, gradskih firmi, gradskih koncesionara i samog grada Splita mogao realizirati. U to spadaju mjesni dom i prostorija za saucesca koje mjestani Dubrave nemaju za razliku od ostalih susjednih mjesta (Tugare, Gata, Naklice, Sitno Gornje, Sitno Donje).Zatim prostorije mjesnog odbora, dječji zabavni park, normalno uredeno igraliste, autobusna stajalista (natkrivena) i niz socijalnih prava ( definirana odlukom o socijalnoj skrbi grada Splita ) i stipendija ( siri spektar ), naknada, subvencija i ostalo.
Takoder napominjemo da bi pojedine projekte ( uredenje prostorija, igraliste i zabavnog parka), i razne manifestacije mogli financirati iz decentraliziranih sredstava { obveza je potrositi 80 % na komunalne zahvate, a 20% na drustvena dogadanja.

Pa zbog sveg navedenogjos jednom Vas molimo da Vi kao vjećnici grada Omisa na celu s predsjednikom gradskog vjeca donesete i prihvatite JEDNOGLASNO odluku o raspisivanju referenduma za izdvajanje naselja Dubrava iz općine Omis i pripajanje opcini Split.

Takoder Vas molimo da u ovom slucaju ne bude stranacke pripadnosti i politikanstva jer smatramo da bi osnovni razlog trebao biti volja i misljenje mjestana Dubrave, jer kao sto ste i Vi izaibrani ( jednim djelom izborom mjestana Dubrave ) demokratskim putem u demokratskoj državi samo želimo da i mi imamo pravo na demokratski izbor { zakon o podrucjima,gradova i općina u RH cl. 26,cl.30. ).
Za bolji razvoj mjesta i prvenstveno bolji zivot nase danasnje i buduce djece kao i povratak mladih obitelji u nase malo misto trazimo od Vas da postujete nase demokratsko pravo te zelje i potrebe mjestana Dubrave .

Dubrava kao mjesto ce uvijek biti dio Poljica i dio Poljicke Republike, a mjestani Dubrave ce i nadalje odlaziti u Omiš na kavu i ljetovanje.

S poštovanjem MO Dubrava

Kako je nebitan čovjek 21. stoljeća

8/25/2020

Inicijativu da se provede lokalni referemdum sa pitanjem ,,Jeste li zato da se naselje Dubrava izdvoji iz Grada Omiša i pripoji Gradu Splitu?" koju je pokrenuo Mjesni odbor sela Dubrava, a potpisalo 146 žitelja Dubrave, omiški gradski vijećnici na svojoj 30. sjednici održanoj 28.07.2020. nisu podržali. Većina vijećnika ostala je suzdržana dok su njih dvoje bili protiv, a jedan za. Predsjednik gradskog vijeća Zvonko Močić tada je za emisiju "Omiška kronika" Televizije Jadran izjavio slijedeće: "Meni je to jedna razumljiva želja jer oni za svoje obitelji vide neki probitak koji je jasno definiran. Ja u tom smislu kao čovjek, to sve razumijem. Međutim mi smo ovdje da štitimo interese grada Omiša i ako se pita Gradsko vijeće grada Omiša da odluče šta je za Omiš najbolje, onda vijećnici nisu podržali inicijativu, ne toliko protiveći se već bivajući suzdržani, a za tako jednu bitnu stvar većina mora biti za." Izjava se može pogledati u sljedećem prilogu:

Ako se vratimo jedan korak unatrag na 25. sjednicu Gradskog Vijeća Grada Omiša održanu 20. prosinca 2019. na kojoj su zbog tobože "loše pripremljenosti", skinuli točku dnevnog reda o raspisivanju lokalnog referenduma za područje naselja Dubrava. Zvonko Močić je iza te sjednice izjavio: "Jedno malo selo Dubrava pokrenulo je inicijativu da se iz grada Omiša premjesti u grad Split. Mi kao grad Omiš i vijećnici grada Omiša moramo branit grad kao cijelinu i moramo vidit, baš dobro vidit, njihove razloge i naše razloge, onda ćemo se vjerojatno nać negdi na nekoj sredini, ali u nekoj bližoj budućnosti, a ne odma ovako na prečac." Izjavu možete čuti u prilogu:

Nakon ove izjave treba otići još jedan korak unatrag i pogledati najavu 25. sjednice gradskog viječa Grada Omiša na kojoj je pod 8. točkom dnevnog reda najavljen "Prijedlog Odluke o raspisivanju lokalnog referenduma
(Izvjestitelj: Lidija Pavković)", a pod 9. točkom "Prijedlog Odluke o imenovanju Povjerenstva za provedbu lokalnog referenduma
(Izvjestitelj: Lidija Pavković)"
Cjelokupan dnevni red sjednice dostupan je OVDJE.
Kako su bile pripremljene 8. i 9. točka dnevnog reda vidljivo je iz dokumenata dostupnih na interenetu OVDJE, a koje donosim u nastavku:

Iz svega gore navedenog jasno je da su 8. i 9. točka dnevnog reda bile i više nego dobro pripremljene i u skladu sa zakonom Republike Hrvatske. Unaprijed pripremljeni dokument "Odluke o raspisivanju lokalnog referenduma" potpisao je upravo Zvonko Močić koji do tog trenutka nije vidio ništa sporno u raspisivanju referenduma i poštivanju rezultata tog referenduma kao ustavnog prava svih građana Republike Hrvatske, pa ma kakav god bio krajnji ishod samog referenduma. Zvonko Močić je očito naknadnu pamet dobio pozivom iz sjene od neke "sive eminencije" koja mu je naredila da se ni u kojem slučaju ovaj referendum ne smije provesti. Sva njegova kasnija bulažnjenja o nedovoljnoj pripremljenosti točke, o iznošenju razloga za odvajanje iz grada Omiša, pa i sami igrokaz održan na 30. sjednici gradskog vijeća, nisu ništa drugo nego spriječavanje naroda da sam o sebi odlučuje. Koje li tuge? Ne samo za birače iz Dubrave, nego i za sve stanovnike Republike Hrvatske. Znati da ti je uskraćeno pravo na referendum kao najdirektniji oblik odlučivanja budi u čovjeku osjećaje da država i vlasti žive neki svoj, odnarođeni život i nije ih briga za dobro pojedinca, građanina, obitelji, zajednice... Močić kaže da štiti interese gada Omiša. Kao da grad Omiš treba štiti od Dubravaca. Kao da nije važnije dobro čovjeka od dobra grada. Zar smo u 21. stoljeću spali na to da štitimo zgrade, teritorije, proračune, a zanemarujemo i nije nas briga za čovjeka ili nas je briga dok ne prođu izbori. Sram vas bilo sve osim one jedne ruke u zraku koja je podržala ovu inicijativu. Dubrava nije nikada svojom voljom bila dio grada Omiša i neće biti dio grada Omiša svojom voljom. Ona je dio grada Omiša samo zato jer je to bila politička volja nekada Austrougraske, a kasnije Titove pa potom i Hrvatske države. Dubrava je bila katun Poljičke kneževine koja vuče svoje porijeklo od hrvatskih kraljeva, u kojoj se poštovao Statut i zakoni, koja nije nikada posezala za tuđim, u kojoj se govorilo i misilo hrvatskim jezikom i pisalo svojim poljičkim pismom..., a sve to je nespojivo sa prošlošću gusarskog grada Omiša. Pada mi na pamet izjava jednog davno nastradalog hrvatskog političara koji je rekao: "Moja država, nije ovo moja država, ovo je izdaja"

Parlamentarni izbori 2020

7/7/2020

Kako je glasala Dubrava na izborima za zastupnike u Hrvatskom saboru dana 5. srpnja 2020. vidljivo je iz sljedećih tablica. Od 257 birača prema popisu glasanju je pristupilo njih 152 ili 59,14%, od čega je bilo 5 nevažećih listića.
Pobijednik i ovih izbora u Dubravi je HDZ sa osvojenih 98 glasova, od ćega je Vili Beroš prefencijalno dobio njih 49, Petar Škorić 4, Blaženko Boban 2, a Andro Krstulović Opara, splitski gradonačelnik i Dubrovac porijeklom 1 glas.
Druga stranka po snazi u Dubravi je MOST sa 23 glasa od ćega je Božo Petrov prefencijalno dobio njih 12, a Ivana Ljulj 1 glas.
Treća stranka je DOMOVINSKI POKRET sa 10 glasova, od čega je Ruža Tomašić dobila 5 direktnih, a Robert Pauletić 2.
HRVATSKA GRAĐANSKA STRANKA dobila je 7 glasova, Želko Kerum i Saša Franjkić po 2, a Mladen Grdović 1.
Peta stranka u Dubravi je MOŽEMO sa 2 glasa, od kojih je 1 direktni išao Tamari Visković i koalicija Stranaka s imenom i prezimenom, Pametno i Fokus sa također 2 glasa, od kojih je 1 preferencijalni otišao Gorani Rosandić.
Po 1 glas u Dubravi su dobile sljedeće stranke:
BUZ;
DEMOKRATI, HRVATSKI LABURISTI - STRANKA RADA; HNS;
SDP, HSS, HSU, SNAGA, GLAS, IDS, PGS;
ŽIVI ZID, PH, HSS - SR, SIP, HSSČKŠ, ZSZ, NLSP.
Dok su bez glasova ostale:
A - HSP;
NHR, HSP, GO;
HSB;
REFORMISTI, HSS BRAĆE RADIĆ, UMIROVLJENICI;
SRP.

Dubrava kao kulisa glazbenog spota klape sv. Florijan

7/7/2020

Klapa sveti Florijan izdala je novi singl pod nazivom “Još sam lud za tobom” za koji glazbu i tekst potpisuje frontmen i predsjednik klape Nino Treskavica koji je također i redatelj spota.
Klapski aranžman je raspisala voditeljica klape Ana Kodrić Ivelić, a za glazbeni aranžman zaslužan je Saša Bulić.
Glumci u spotu su drugi tenor klape Jure Rodić, a simpatična glumica je Jelena Mihaljević, rođena Sinjanka, inače instruktorica vožnje.
Singl je spreman za nadolazeći album koji klapa namjerava izdati kroz 10. mjesec.
Ove godine u sklopu Omiškog festivala klapa na Večerima novih skladbi 17.07. će nastupiti s pjesmom “Moj kaić”. Pjesma će biti studijski snimljena i uvrštena na spisak nadolazećeg albuma.Glazbu i tekst također potpisuje nagrađivana autorica klapskih novitadi Ana Kodrić Ivelić.

Spot je snimljen u našem selu. U priloženom videu i fotografijama možete vidjeti kako im je usojelo.

Zdravka!!!

5/28/2020

- Dobro jutro - pozdravi ranojutarnji kupac krmeljivih očiju.

- Dobro jutro - odgovara prodavačica.

- Brašenicu i hašiš - zaželi kupac, a prodavačica mu stavi u torbu željene stvari, nakon čega on plati i ode. Malo zatim dolazi idući kupac koji nakon pozdrava kaže:

- Kruv za Kerine i Pekine. Prodavačica i njemu pripremi pa naplati traženu robu. Taman on izađe ulazi treći kupac maloga dućana.

- Sok za mater i cigare za ćaću - vikne još sa vrata - i sendvič, od salame i sira, za mene. I ovaj kupac bi poslužen bez dodatnih pitanja. Sada zamislite da u neki splitski kvartovski dućan, Tommy na Žnjanu na primjer, dođu kupci i na kasi ili frižideru zatraže robu na ovaj način. Prodavači bi ih blido pogledali i uputili na mjerenje temperature pod sumnjom da korona virus ima neke nove nezabilježene nuspojave. A sva ta pitanja i zahtijevi sasvim su normalni u našem malom planinskom mjestu u kojem svaka osoba i ne ide u dućan ili zadrugu kako su je davno prije zvali, nego jednostavno kažu : -Idem u Zdravke ili kad otvara Zdravka. Nakon 16 godina i 12 godina neprekidnog rada u dubrovskom dućanu Zdravka je jednostavno postala sinonim, istoznačnica za dućan. Zna ona ko pije koju pivo, ko puši koje cigare, koju vrstu kruha kupuje i ko troši koju šunku za pizzu. Da li onu punu vode baš za pizzu, koje se zgražaju gastro čistunci ili onu Rialovu u ovitku koja je navodno puno zdravija. Zna Zdravka puno i više toga i razmazila nas je svojim materinskim poznavanjem naših želja. Ovih dana ide ona u penziju i ništa više neće biti isto. Nešto kao kad je Marin Žutelija priselija na oni svit, pa kad ni među jutarnjim čekačima kruva nije više bila ista zafrkancija. Jednostavno će falit. I baš zato draga Zdravka fala ti na svemu što si uradila za nas i sretni ti bili tvoji umirovljenički dani. Provedi ih onako kako bi ti to želila u zdravlju i veselju sa što više unučadi koji će te povlačit umisto nas.

ZAŠTO RASTROJENA POLJICA NEMAJU BUDUĆNOSTI?

5/28/2020

Teritorijalno rascjepkana i formalno-pravno nepostojeća ili, sažeto, rastrojena Poljica, nikako ne mogu imati budućnost jer ono čega (više) nema, nema ni budućnosti! Postoje još jedino Poljičani koji nastanjuju prostor povijesnih Poljica, te Poljičani rasuti diljem Hrvatske i svijeta koji u svome srcu čuvaju ono malo što je od Poljica preostalo. A i takvih je ‘čuvara’, posljedično, svakim danom sve manje.
Poljica su, podsjetimo, uspostavom današnje hrvatske države podijeljena između tri grada (Omiš, Split i Trilj) i četiri općine (Dugi Rat, Dugopolje, Podstrana i Šestanovac) i u svakoj od tih sedam jedinica lokalne samouprave Poljica se više-manje doživljavaju kao upokojeni povijesni pojam, a poljički teritorij kao balastno zaleđe dotičnoga grada ili općine (osim, naravno, Dugoga Rata i Podstrane koji su u cijelosti na području Poljica, ali nisu i poljičke JLS).
Krivci za takvu percepciju Poljica u prvome su redu sami Poljičani koji većinski prešutno pristaju na činjenicu da su kao subjekt nepostojeći, a pomireni su i s činjenicom da kao objekt nemaju pravo glasa, pa tako Poljica osim što nemaju pravnu osobnost, ni svoje prostorne, razvojne i druge planove niti svoj proračun, jednako su nepostojeća i kao stavka u razvojnim planovima i proračunima Poljicima nadležnih gradova i općina. O županijskoj i državnoj razini da i ne govorimo.
Krivci su, također, i rukovodeći ljudi u spomenutim, Poljicima nadležnim gradovima i općinama koji, uz rijetke izuzetke, nemaju ni suvislu viziju dugoročnog razvoja JLS kojom upravljaju, a kamoli viziju razvoja ‘svoga’ dijela Poljica. Za mnoge od njih Poljicu su ‘terra incognita’ (‘nepoznata zemlja’) ili još gore, ‘tabula rasa’ (‘prazna ploča’), pa se shodno tome i njihova percepcija ili doživljaj Poljica svodi na to da Poljica i Poljičani ‘puno zuje, a malo i ništa meda daju’. I nisu posve u krivu tim više što poljičke ose i kad zuje, zuje pojedinačno ili u malim rojevima, i brzo se zasite ili zadovolje mrvicama i kapljicama. Uz to se uvijek nađe i poneki ‘trut’ koji u presudnome trenutku otkaže poslušnost ‘matici’ kao što se to dogodilo početkom 90-tih kad su se općine u Hrvatskoj dijelile ‘šakom i kapom’.
To je ujedno i razlog zbog kojega su Poljica, srčanome zauzimanju tadašnjega poljičkog dekana don Frane Mihanovića i poveće skupine poljičkih intelektualaca usprkos, gotovo jedina u Hrvatskoj ostala bez svoje općine premda je nekoć slavna Poljička knežija bila među rijetkima na prostoru Hrvatske koja je punih šest stoljeća čuvala i sačuvala hrvatstvo i to na nemirnoj vjetrometini između Istoka i Zapada. I umjesto da ponosna Poljica budu politički ili barem počasni subjekt koji će samostalno odlučivati o svojoj razvojnoj sudbini i vlastitoj budućnosti, Poljica su umjesto jedne ‘matere’ dobila čak sedam ‘maćeha’ i time postala ovisna o mrvicama sa tuđih stolova.
Posljedice ove povijesne i ljudske nepravde, ali i krupnoga promašaja u političkome i u gospodarskome smislu, nisu samo formalno-pravno nepostojanje Poljica nego i neumitno propadanje brojnih poljičkih resursa i potencijala od povijesnih, kulturnih i tradicijskih do prirodnih, ljudskih i gospodarskih. Najgore od svega je što je dovedena u pitanje i sama opstojnost poljičkoga identiteta čiji sve malobrojniji čuvari ulažu nadljudske napore kako bi proces njegova propadanja barem usporili.
Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti da su jedini gubitnici Poljičani zajedno s drugim žiteljima Poljica jer ništa manji gubitnici su i Poljicima nadležni gradovi i općine kojima su funkcionalno cjelovita Poljica mogla i morala biti dodana vrijednost! Premda to mnogima ni danas nije posve jasno naprosto zato što nikada o tome nisu na takav način ni razmišljali, sve bi im se razjasnilo istoga trenutka kad bi se iz prostornoga obuhvata njihovih JLS izuzeo teritorij koji pripada povijesnim Poljicima što se najbolje vidi na priloženome grafičkom prikazu Poljica i Grada Omiša. Stoga ovaj ‘darak s neba’ (čitaj: hrvatskoga Sabora) s početka 90-tih, nijedna jedinica lokalne samouprave koja drži do sebe i svoga razvoja nipošto ne bi smjela ignorirati. Ne bi ga smjela ignorirati ni Splitsko-dalmatinska županija, ali ni država jer one, valjda, i postoje zato da prepoznaju, (re)afirmiraju i podupru vrijednosti koje su svojedobno prepoznale i veće sile poput Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike koje su s Poljicima i Poljičanima više surađivale nego ratovale.
Stoga je pitanje svih pitanja kada će, napokon, netko od spomenutih subjekata prepoznati značenje, vrijednosti i potencijal nekoć slavne knežije, te Poljica ‘uskrsnuti’ kao funkcionalnu cjelinu neovisno o pravnoj formi (općina, grad, županija, povijesna regija, zajednica općina i tome sl.)?
Odgovor je krajnje jednostavan: u relativno kratkome razdoblju nakon što Poljičani, zajedno s drugim žiteljima Poljica, prepoznaju da im jedino funkcionalno cjelovita Poljica mogu donijeti boljitak i prosperitet jer smo uvjerenja da hrvatski Sabor kao zakonodavac ovoga puta ne bi imao ništa protiv toga da Poljica napokon zažive kao subjekt među jedinicama lokalne i/ili regionalne samouprave. Štoviše, Poljica bi u tom smislu mogla postati paradigma željenoga teritorijalnog i političkog preustroja Hrvatske u kojoj, da parafraziramo stare Poljičane, svatko mora imati pravo i mogućnost živ biti.
Predstojeći izbori vjerojatno neće razriješiti spomenuti problem iako sve više političkih stranaka zagovara suštinski reustroj Hrvatske s ciljem smanjivanja broja općina i gradova, ali bi mogli označiti početak procesa u kojemu će svoje mjesto pod suncem dobiti zaista samo oni koji to i povijesno i razvojno zaslužuju. Na Poljičanima i drugim žiteljima Poljica je da se napokon pokrenu i izbore za bolju budućnost jer ni našim pređima nitko ništa nije poklonio.
A što se ekonomskih preduvjeta za političku emancipaciju poljičkoga entiteta tiče, ako su Mosor i njegove blagodati, Cetina i njene vode, poljički dio Jadrana i njegovi resursi, te plodna poljička zemlja i njena blaga (bili) dovoljno izdašni drugima, zasigurno će biti i još izdašniji u poljičkim rukama! No to je već tema nekih drugih razmatranja koja nam već na prvi pogled daju za pravo da se Poljičani ne moraju bojati napokon biti na svome svoji kako bi u bliskoj budućnosti barem suodlučivali o svojoj sudbini.
Piše: Ante Mekinić, svibanj 2020.

Pismo Nikše Tomića posljednjem poljičkom knezu

5/3/2020

ZLA SUDBINA POLJICA
"Ko more okovat vitar ča piva po Mosoru? Ko moru more lance stavit?" – riči su koje je posljednji poljički veliki knez Ivan Čović pismom iz Petrograda uputio svome 'slidniku u zemlji Poljicin'.
Zla sudbina, kneže. Zla sudbina Poljica! – reče jedan drugi veliki Poljičanin, poljički dekan i neimar, don Frane Mihanović u svojoj knjizi baš tim riječima naslovljenoj koju bi svaki Poljičanin morao pročitat. Svega dva stoljeća otkako nam Francuzi nasilno dokinuše knežiju, ratovi, bolesti, pošasti, a najviše ljudska glupost i nesloga Poljičana učiniše nas manjinom i slugama na vlastitome ognjištu. Iznit ću par primjera, kneže, pa Ti sam zaključi.
Primjer prvi. Poljički kamen najviše kategorije koji se ubraja među najtvrđe vapnence na svitu, Zeleni Jadran i Dolit, brački "Jadrankamen" izvozi u Italiju i rentu za to plaća Omišu zato što je naša poljička čeljad, za razliku od poljičkoga tvrdaca, meka srca, pa se prešutno odriče svojih resursa. Tako smo i našu Cetinu, vikovnu hraniteljicu i spasiteljicu Poljica, podarili drugima da na njoj izgrade moćne hidrocentrale (486 MW nazivne energije samo Zakučac) a našu Riku sveli na malo jači potok. Da zlo bude veće, dok naša Cetina strujom i vodom napaja cilu Dalmaciju, mnoga poljička sela još uvik nemaju ni struje ni vode, ni rasvjete ni vodovodne mreže. Najporaznije od svega je što ekološku rentu i u ovome slučaju ubiru 'gusari' koji našim novcem pozlaćuju sve s onu stranu mosta na Priku.
Ostajući bez svoje Rike, moje su Srijane, kneže, ostale i bez rakova iz Cetine, bez izvora i bez čak 17 mlinica! Nemamo ni javnu rasvjetu, ni vodovod, ni ulica ni nogostupa... Posljedično, nema više ni ljudi; selo opustilo, polja opustila. Ostaše nam tek računi za režije koje plaćamo i za ono što nemamo! Moja mater koja se sezonski bavi turizmom plaća vodu iz vodovodne mreže koju nemamo, plaća i nepostojeću javnu rasvjetu, te druge jednako nepostojeće komunalije. Doduše, samo četvrtinu jer su nadležni srca 'milostiva'. Tu zdrav mozak ne pomaže, kneže. Moraš platit četvrtinu za nešto što nemaš i što ne koristiš! Jedino što smo dobili je kraljevska čêka za albino vukove! Ne, ne šalim se, nego nam 'ugledni' tajkuni poput Todorića šumu pretvoriše u lovište. Sve po zakonu, naravno, uz blagoslov naših omiških gospodara.
Svega Ti u našim Poljicima ima, poštovani kneže. Čak i struje od poljičkoga vitra, ali ne za naše nego za tuđe potribe i interese i to u zaštićenoj ekološkoj zoni! Ali nije našemu svitu krivo, Bože sačuvaj. Ima, kažu, Mosora dovoljno za tuđinske vjetroelektrane i tuđa lovišta, za tuđe 'gospodarske' zone i sve drugo što našim gospodarima padne na um tržiti. Zadnju cestu smo napravili prije više od 120 godina zahvaljujući našemu Alfonsu pl. Paviću, ali zato naša Poljica prisica veliki autoput do kojega mi, domaći, jedva dođemo. Od te moderne ceste najveću korist, zasad, ima naša mladost koja iz Poljica biži u svit trbuhom za kruhom. A domalo će se priko naših Srednjopoljičkih sela preusmjerit i sav promet s Jadranske magistrale i tako zagadit i ovo malo čiste arije koju udišemo.
Spomenuh Ti, kneže, turizam koji nam posta jedina slamka spasa. Štoviše, naše poljičke luke Krilo i Bajnice sidrište su najmoćnije turističke flote na Jadranu. Tako svakoga lita jadransku modru oranicu ore na stotine poljičkih brodova i brodara koji velikim trudom prihranjuju svoje obitelji. Ali nikako dočekat, kneže, da ta moćna flota doplovi i do poljičkih obala s ponekom skupinom turista kako bi se i mi Poljičani osladili turističkim kolačem. Ali ne moremo ni to jer ni svoje poljičke turističke zajednice nemamo! Puno je toga što mi nemamo, ali zato imamo čak dva 'velika kneza', jednoga na Priku, drugoga u Zagrebu, i puno malih knezova... Knez do kneza, reka bi jedan naš gorljivi Poljičanin, a knežije nigdi!
Virujen da Ti je poznato, kneže, da povijesni teritorij Poljica već odavno uživaju tzv. lokalne jedinice lokalne samouprave, njih čak sedam, koje nam zauzvrat nude mrvice sa svojih stolova jer mi smo za njih, da prostiš, vukojebina! Nismo više ni Poljičani nego 'ponosni stanovnici' zaleđa Splita i zaleđa Omiša. Tako nepostojeći, vidljivi smo jedino iz svemira kad nam šume nestanu u požarima jer u njima više nema ni čobana ni težaka! Pa ipak, ni u crnoj kronici se naše ime više ne spominje nego izjave da se zlo dogodilo u zaleđu Splita ili Omiša. Tek u prigodama kad koga častimo našim zeljenikom i drugim poljičkim delicijama, taj nam punih usta nazdravlja „Živili, Poljičani poštovani!“ Ali nije ni to duga vika jer soparnik sve više svojataju Omišani, našu tradicijsku nošnju Dugopoljci, narodna kola i običaje također. Moj dida Proso koji za života nije maka iz svoga sela doživija je pet država nakon kojih od Poljica gotovo ništa ostalo nije. Nesta i junaka, vrli kneže, jer sve manje je Poljičana s mudima spremnih lupit šakon o stol i reć: „Dosta! Mi smo Poljičani, ovo je naša knežija i naša baština!“
Možeš li zamislit, kneže, da živućih Poljičana samo u Hrvatskoj imade stotinjak tisuća, među njima moćnih i uglednih, ali glasa niotkoga čuti nije. Svi junaci mukom zamukoše! Tako je bilo i godine 1992. kad su se u Lipoj našoj općine dilile šakon i kapon. Zato, virova ili ne, ni u našoj Hrvatskoj za koju su i Poljičani krvcu prolivali, nema Poljica. Stoga danas još bolnije odzvanjaju riječi dr. fra Karla Jurišića: "Ako su se prijašnje tuđinske vlasti bojale isticati slobodnu Republiku Poljičku, toga se ne bi trebala bojati njezina rođena majka, država Hrvatska, jer slava kćerina ujedno je i slava majčina!"
Namisto jedne matere, kneže, sad naša Poljica sedam maćeha imaju! Zato Poljičani, zajedno s časnim pridošlicama kojima je do Poljica stalo, u 'ilegali' iščekuju budući teritorijalni preustroj Hrvatske s nadom da će jednoga dana opet biti na svome svoji kako bi slobodno uživali svoja polja, gore i planine, svoje rike, more i čistu ariju, svoju viru, tradiciju i običaje, svoj govor i pismo, svoje ime i svoj poljički ponos imajući uvik na pameti – di ko nika, tu je i obika!
U međuvremenu, izdajice Poljica svoj dom neka potraže u devetome krugu Danteovog pakla.
Nikša Tomić, svibanj 2020.

<<Previous

Reportaža razdora

Reporteri u posjetu Dubravi

Hrvatski anđeo u Tanzaniji

Požrtvovna i anonimna

Ritam i glazba

INICIJATIVA MJEŠTANA NASELJA DUBRAVA

Tekst upućen gradonačelniku grada Omiša Ivi Tomasoviću od MO Dubrava na dan 1.10..2019.

Tekst upućen predsjedniku vijeća grada Omiša Zvonku Močiću od MO Dubrava na dan 6.2.2020.

Kako je nebitan čovjek 21. stoljeća

Parlamentarni izbori 2020

Dubrava kao kulisa glazbenog spota klape sv. Florijan

Zdravka!!!

ZAŠTO RASTROJENA POLJICA NEMAJU BUDUĆNOSTI?

Pismo Nikše Tomića posljednjem poljičkom knezu

Author
Dubravko Katunarić

Archives

Categories

​Požrtvovna i anonimna

​Ritam i glazba

​Tekst upućen gradonačelniku grada Omiša Ivi Tomasoviću od MO Dubrava na dan 1.10..2019.

Tekst upućen predsjedniku vijeća grada Omiša Zvonku Močiću od MO Dubrava na dan 6.2.2020.

AuthorDubravko Katunarić

Archives

Categories

Požrtvovna i anonimna

Ritam i glazba

Tekst upućen gradonačelniku grada Omiša Ivi Tomasoviću od MO Dubrava na dan 1.10..2019.

Author
Dubravko Katunarić