- Dobro jutro - odgovara prodavačica.
- Brašenicu i hašiš - zaželi kupac, a prodavačica mu stavi u torbu željene stvari, nakon čega on plati i ode. Malo zatim dolazi idući kupac koji nakon pozdrava kaže:
- Kruv za Kerine i Pekine. Prodavačica i njemu pripremi pa naplati traženu robu. Taman on izađe ulazi treći kupac maloga dućana.
- Sok za mater i cigare za ćaću - vikne još sa vrata - i sendvič, od salame i sira, za mene. I ovaj kupac bi poslužen bez dodatnih pitanja. Sada zamislite da u neki splitski kvartovski dućan, Tommy na Žnjanu na primjer, dođu kupci i na kasi ili frižideru zatraže robu na ovaj način. Prodavači bi ih blido pogledali i uputili na mjerenje temperature pod sumnjom da korona virus ima neke nove nezabilježene nuspojave. A sva ta pitanja i zahtijevi sasvim su normalni u našem malom planinskom mjestu u kojem svaka osoba i ne ide u dućan ili zadrugu kako su je davno prije zvali, nego jednostavno kažu : -Idem u Zdravke ili kad otvara Zdravka. Nakon 16 godina i 12 godina neprekidnog rada u dubrovskom dućanu Zdravka je jednostavno postala sinonim, istoznačnica za dućan. Zna ona ko pije koju pivo, ko puši koje cigare, koju vrstu kruha kupuje i ko troši koju šunku za pizzu. Da li onu punu vode baš za pizzu, koje se zgražaju gastro čistunci ili onu Rialovu u ovitku koja je navodno puno zdravija. Zna Zdravka puno i više toga i razmazila nas je svojim materinskim poznavanjem naših želja. Ovih dana ide ona u penziju i ništa više neće biti isto. Nešto kao kad je Marin Žutelija priselija na oni svit, pa kad ni među jutarnjim čekačima kruva nije više bila ista zafrkancija. Jednostavno će falit. I baš zato draga Zdravka fala ti na svemu što si uradila za nas i sretni ti bili tvoji umirovljenički dani. Provedi ih onako kako bi ti to želila u zdravlju i veselju sa što više unučadi koji će te povlačit umisto nas.