U ranu zoru zavezao Izida na svog konja dvije torbe pune švercanog duvana i krene put Splita grada da ga proda. Kada je izašao iz Dubrove i prošao crkvu sv. Klimenta, upravo tamo gdje se na vdiku počinje ukazivati prostrani nebeski svod iznad Kaštelanskog zaljeva, iz zasjede ga zaustave dva žandara:
- Stooooj! - kaže onaj niži sa nasmijanim brkovima i iskrom sreće u očima jer imao je osjećaj da napokon u šakama ima plijen koji će zadovoljiti Miloša, njegovog nadređenog kojemu uvijek treba neki sitni lopov ili švercer kako bi ispunio mjesečnu kvotu i opravdao postojanje žandarske stanice u Tugarama, gdje su se mogli mirno izležavati i uživati u trišnjama i ostalom voću kojeg su krali kad i gdje bi stigli.
Izida zaustavi konja pa iznenađeno pogleda u ovu dvojicu žandara koji su iskočili iza ovećeg smriča kraj puta. - Valjen Isus i Marija – pozdravi ih.
- Što prevoziš u torbama? - njemu će onaj viši službenik kojemu je košulja bila puna iglica od smrića tako da se vrpoljio pokušavajući smanjiti neugodu koje su te iglice izazivale na njegovim prsima i leđima.
Izida vidjevši da nema kud i da mu laganje može samo otežati ionako kompliciranu situaciju mirno im odgovori: - Duvan. Oćete zapalit? - pa zavuče ruku u jednu od torba i izvuče prstohvat duvana te stane njime punit lulu.
- Nemoj ti nama glumit finoću, nego lipo kreni za nama u stanicu pa da napravimo zapisnik.
Krenu njih dvoje, a onaj manji uze uzde od konja lagano se spuštajući niz Klanac put Tugarske stanice. I tako njih dvoje pješke ispred konja, a Izida na konju ko kralj. Ćimbuši svoju lulu i još da ne dangubi počeo je lagano, skrivajući se pogledima žandara izbacivati malo po malo sadržaj iz torbi. Kad su prolazili ispod Strana i Račinika posao je bio obavljen. Ispred žadarske stanice zavaljen u stolicu ispod debele krošnje orija sjedio je žandar Miloš. Došavši ispred stanice Miloš ih upita:
- Ko je ova ptičica?
- Švercer duvana. - odgovori onaj viši službenik. Milošu se osmijeh razvuče preko cijelog lica te slavodobitno procijedi kroz svoje žute zube: Došla maca na vratanca. - Ustane sa svoje stolice, krene prema uredu te im kaže: Zavežite konja i uđite. - Ona dvojica brzo poslušaju i narede Izidi da odriješi torbe. Zajedno uđu u omanju prostoriju sa jednim stolom i pisaćom mašinom na njemu. Ispred stola bila je jedna , a sa jedne strane još tri stolice, dok je nasuprot bio ormar sa katancem na bravi. Izidu, koji je u rukama držao one dvije torbe, sjednu na stolicu ispred stola, dok su ona dvojica sjela bočno od njega. Miloš je sjedio za stolom iza pisaće mašine. Ubaci bijeli, već djelomično ispisan papir u mašinu i zavrtivši kolut sa strane namjesti ga u početni položaj.
- Aj da krenemo. - kaže stavljajući okrugle naočale na nos. - Ime i prezime?
- Ivan Čotić, ali svi me zovu Izida.
- Dobro, i, v, a, n, č, o, t, ttt, gde je t, aha t, i, ć – sporo izgovara tipkajući po mašini.
- Ime oca?
- Mate, ali svi ga zovu Mladonja. - Izida mu odgovori. Miloš nastavi polako pisati. Kad završi upita:
- Gde stanuješ?
- U Dubrovi. Ispod Botajne u Lošićin san napravija kuću. Kako je lipa i velika ne bi je se posramija ni kakvi splicki trgovac.
- Siguran sam da je protuzakonito stečena ako je takva kako je opisuješ. - Miloš će cinično.
- Nije! - odgovori Izida odlučno – Sve sam ja to poštenim radom steka na ovi svoji deset prstiju – i digne ruke da Miloš bolje vidi.
- Ti pošteno steka! - izdere se podrugljivo. Ajde iskreni sve iz te dve tašne na ovaj sto pa da izmerimo tvoju čast.
Izida ustane pa okrene naopako prvo jednu, a iza toga i drugu torbu, a na stolu ispadne tek toliko duvana da se ne bi moglo napunit ni u jednu lulu.
- Štaaaa? Idioti! - drekne Miloš na ovu dvojicu. - Koga ste mi ovo doveli, majku vam vašu?
Ona dvojica se zbunjeno pogledali i samo slijegnuli ramenima jer im ništa nije bilo jasno. Umjesto pohvale nadređenog, sad su dobili pokude i pranje ušiju.
Izlazi odavde – obrati se Izidi – ali, zapamti doć ćeš ti nama u ruke, razumeš.
Izida uzme one dvije torbe, iziđe vani, pa ih opet zaveže na konja. Izvadi iz đepa duvan te napuni lulu i zapali. Pozdravi ih, ali kako su oni i dalje vikali i raspravljali u stanici nisu ga mogli čuti ni vidjeti.
Izida se zaputi svojoj Dubrovi zadovoljno se smješeći, te usput u Račiniku napuni vina da bude bar neke koristi od ove nezgode.
Zapisao Ivica Čotić
- Stooooj! - kaže onaj niži sa nasmijanim brkovima i iskrom sreće u očima jer imao je osjećaj da napokon u šakama ima plijen koji će zadovoljiti Miloša, njegovog nadređenog kojemu uvijek treba neki sitni lopov ili švercer kako bi ispunio mjesečnu kvotu i opravdao postojanje žandarske stanice u Tugarama, gdje su se mogli mirno izležavati i uživati u trišnjama i ostalom voću kojeg su krali kad i gdje bi stigli.
Izida zaustavi konja pa iznenađeno pogleda u ovu dvojicu žandara koji su iskočili iza ovećeg smriča kraj puta. - Valjen Isus i Marija – pozdravi ih.
- Što prevoziš u torbama? - njemu će onaj viši službenik kojemu je košulja bila puna iglica od smrića tako da se vrpoljio pokušavajući smanjiti neugodu koje su te iglice izazivale na njegovim prsima i leđima.
Izida vidjevši da nema kud i da mu laganje može samo otežati ionako kompliciranu situaciju mirno im odgovori: - Duvan. Oćete zapalit? - pa zavuče ruku u jednu od torba i izvuče prstohvat duvana te stane njime punit lulu.
- Nemoj ti nama glumit finoću, nego lipo kreni za nama u stanicu pa da napravimo zapisnik.
Krenu njih dvoje, a onaj manji uze uzde od konja lagano se spuštajući niz Klanac put Tugarske stanice. I tako njih dvoje pješke ispred konja, a Izida na konju ko kralj. Ćimbuši svoju lulu i još da ne dangubi počeo je lagano, skrivajući se pogledima žandara izbacivati malo po malo sadržaj iz torbi. Kad su prolazili ispod Strana i Račinika posao je bio obavljen. Ispred žadarske stanice zavaljen u stolicu ispod debele krošnje orija sjedio je žandar Miloš. Došavši ispred stanice Miloš ih upita:
- Ko je ova ptičica?
- Švercer duvana. - odgovori onaj viši službenik. Milošu se osmijeh razvuče preko cijelog lica te slavodobitno procijedi kroz svoje žute zube: Došla maca na vratanca. - Ustane sa svoje stolice, krene prema uredu te im kaže: Zavežite konja i uđite. - Ona dvojica brzo poslušaju i narede Izidi da odriješi torbe. Zajedno uđu u omanju prostoriju sa jednim stolom i pisaćom mašinom na njemu. Ispred stola bila je jedna , a sa jedne strane još tri stolice, dok je nasuprot bio ormar sa katancem na bravi. Izidu, koji je u rukama držao one dvije torbe, sjednu na stolicu ispred stola, dok su ona dvojica sjela bočno od njega. Miloš je sjedio za stolom iza pisaće mašine. Ubaci bijeli, već djelomično ispisan papir u mašinu i zavrtivši kolut sa strane namjesti ga u početni položaj.
- Aj da krenemo. - kaže stavljajući okrugle naočale na nos. - Ime i prezime?
- Ivan Čotić, ali svi me zovu Izida.
- Dobro, i, v, a, n, č, o, t, ttt, gde je t, aha t, i, ć – sporo izgovara tipkajući po mašini.
- Ime oca?
- Mate, ali svi ga zovu Mladonja. - Izida mu odgovori. Miloš nastavi polako pisati. Kad završi upita:
- Gde stanuješ?
- U Dubrovi. Ispod Botajne u Lošićin san napravija kuću. Kako je lipa i velika ne bi je se posramija ni kakvi splicki trgovac.
- Siguran sam da je protuzakonito stečena ako je takva kako je opisuješ. - Miloš će cinično.
- Nije! - odgovori Izida odlučno – Sve sam ja to poštenim radom steka na ovi svoji deset prstiju – i digne ruke da Miloš bolje vidi.
- Ti pošteno steka! - izdere se podrugljivo. Ajde iskreni sve iz te dve tašne na ovaj sto pa da izmerimo tvoju čast.
Izida ustane pa okrene naopako prvo jednu, a iza toga i drugu torbu, a na stolu ispadne tek toliko duvana da se ne bi moglo napunit ni u jednu lulu.
- Štaaaa? Idioti! - drekne Miloš na ovu dvojicu. - Koga ste mi ovo doveli, majku vam vašu?
Ona dvojica se zbunjeno pogledali i samo slijegnuli ramenima jer im ništa nije bilo jasno. Umjesto pohvale nadređenog, sad su dobili pokude i pranje ušiju.
Izlazi odavde – obrati se Izidi – ali, zapamti doć ćeš ti nama u ruke, razumeš.
Izida uzme one dvije torbe, iziđe vani, pa ih opet zaveže na konja. Izvadi iz đepa duvan te napuni lulu i zapali. Pozdravi ih, ali kako su oni i dalje vikali i raspravljali u stanici nisu ga mogli čuti ni vidjeti.
Izida se zaputi svojoj Dubrovi zadovoljno se smješeći, te usput u Račiniku napuni vina da bude bar neke koristi od ove nezgode.
Zapisao Ivica Čotić