Koliko je staro selo Dubrava vjerojatno nikada nećemo moći točno odrediti. Ako razmišljamo o Dubravi kao zemljopisnom području odgovor nalazimo na prvim stranicama Staroga zavjeta i stvaranja svijeta, ali ako o Dubravi razmišljamo kao o mjestu na kojem su obitavali ljudi sa svojim obiteljima odgovor bi bio malo složeniji.
Od najstarijih vremena do dolaska Hrvata
Prapovijest
Iz prapovijesnog geološkog razdoblja mezozoika, na području Dubrave ispod brda Makirine, Srećko Komić je pronašao jako lijepo očuvane makrofosilne naslage u kamenu školjkaša vrste Chondrodonta joannae. Prema riječima pok. prof. dr. sc. Slobodana Šestanovića redovnog profesora Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu ostaci ovih školjaka mogu se datirati u vrijeme krede koje je trajalo od 144.2 milijuna do 65.5 milijuna godina prije Krista. To je najstariji poznati oblik života na području Dubrave.
Dalmatinski prailiri
Najstariji poznati stanovnici današnjeg šireg područja Dubrave vrlo vjerojatno su bili praplemena dalmatinski prailiri, koje su spominjali prvi starogrčki moreplovci. Oni su ih imenovali heleniziranim imenima: Bullini, Hylaei, Mannii, Ismenoi. Na ovom su području živjeli do dolaska ratobornih Dalmata iz dinarskog zaleđa u 4. st. prije Krista. Ova su plemena nakon toga nestala, bilo da su uništena ili asimilirana među obalne Dalmate.
Dalmati
Ilirsko pleme Dalmati se doseljavaju od 4. stoljeća pr. Kr. Po njima se potom zove rimska provincija Dalamtia i današnja Dalmacija tj. južna Hrvatska. Dalmati se razvijaju kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje starije Liburne preko rijeke Krke, a na istoku ilirske Ardijejce i Daorse preko Neretve. Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama Dinarskog krša.
Dalmati su bili najveći majstori na istočnom Jadranu u izgradnji mnogobrojnih kamenih gradina za obranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovu bivšem ozemlju nađene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih megalitnih gradina. Bili su nepismeni i bavili su se pretežito stočarstvom (konji,ovce,koze) te ratništvom. Znali su često gerilski napadati i pljačkati susjedna plemena i rimske gradove uz obalu mora. Najčešći grobovi Dalmata obredne su gomile tipa kurgan od nabacanog kamenja, koje se i danas često nalaze u Dalmaciji. Poviše današnje crkve Svetog Arnira na samom vrhu litice može se vidjeti kamenje od obredne gomile iz tog vremena. Fotografijama u galeriji ispod možete vizualizirati položaj i ljepotu gomile u Dubravi.
Rimsko carstvo
Nakon što su i posljednji put upokorili ratoborne Dalmate i ostale Ilire u Velikom ilirskom ustanku od 6-9 godine Batonski rat označio je trajniju rimsku vladavinu na ovom području, a Salona je bila i ostala centralno mjesto rimske vlasti. Rimska naseobina Pituntum o kojoj svjedoče brojni arheološki nalazi prostirala se od mora kod crkve sv. Martina u Podstrani i u pripadajućoj unutrašnjosti (Srinjine, Dubrava).Susjedi su im bili Narestini u Jesenicama (Nareste), odnosno Tugarama.
Pok. Don Frane Bulić je osamdesetih godina 19. stoljeća u Dubravi na lokalitetu Krč, 1 km sjeverozapadno od crkve sv. Luke, pronašao terminacijski natpis koji je određivao granicu između Pituntiuma i Naresta , a bio je postavljen za vrijeme cara Klaudija, 41. - 54. godine. To je ujedno i najstariji pisani spomenik pronađen u Dubravi. Još jedan kamen u predjelu Nemira, poviše današnje crkve svetog Arnira, također je pronašao naš poznati arheolog Don Frane Bulić. Na tom je kamenu pišu latinske riječi IN CONSILIO DIXIT. Oba kamena su i danas u Dubravi, a mogu se vidjeti na ovim fotografijama. Kako nam narodna predaja kazuje i sami rimski car Dioklecijan povremeno bi dolazio u Dubravu u kojoj je bilo njegovo lovište.
Pok. Don Frane Bulić je osamdesetih godina 19. stoljeća u Dubravi na lokalitetu Krč, 1 km sjeverozapadno od crkve sv. Luke, pronašao terminacijski natpis koji je određivao granicu između Pituntiuma i Naresta , a bio je postavljen za vrijeme cara Klaudija, 41. - 54. godine. To je ujedno i najstariji pisani spomenik pronađen u Dubravi. Još jedan kamen u predjelu Nemira, poviše današnje crkve svetog Arnira, također je pronašao naš poznati arheolog Don Frane Bulić. Na tom je kamenu pišu latinske riječi IN CONSILIO DIXIT. Oba kamena su i danas u Dubravi, a mogu se vidjeti na ovim fotografijama. Kako nam narodna predaja kazuje i sami rimski car Dioklecijan povremeno bi dolazio u Dubravu u kojoj je bilo njegovo lovište.
Avari
Slabljenjem rimskoga carstva na ova područja stigli su Avari koji su potukli i istjerali Rimljane koje je car Dioklecijan doveo iz Rima u ove krajeve i tamo naselio. Avari su imali brze konje i bili su odlični jahači, što im je i omogućilo nadmoć nad brojčano jačim Slavenima. Bitke su vodili uglavnom na otvorenim prostorima, a gradili su i velike logore, utvrđene zemljanim nasipima iz kojih su mogli vršiti napade na sve strane.
Dolazak Hrvata
Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Tuga i Buga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Doseljeni Hrvati, u potrazi za pašnjacima svojih stada, vrlo su rano došli i u ovo planinsko područje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara, a ostale su prisilili na podložnost. Tako je nastala Dubrava, jedno od najstarijih mjesta u Poljičkoj Knežiji. Od tog je vremena ova zemlja zaposjednuta Hrvatima.
Od osnutka Poljičke kneževine do današnjih dana
Dubrava u Poljičkoj kneževini
Predaja kaže kako su se za pogibije kneza Miroslava godine 949. iz predjela današnje Bosne,a ondašnje hrvatske države, doselila tri hrvatska velikaša, braća: Tišimir, Krešimir i Elem koji su osnivači Poljičke župe. Tri brata su potomci hrvatskog kralja ili kneza Miroslava kojeg je 949. godine u Bosni usmrtio ban Pribina. Tišimir je zaposjeo od brda Graca do Cetine kod Zadvarja. Krešimir od Graca do rijeke Žrnovnice nastanivši se u Dubravi, a Elem Gornja Poljica. Potomci trojice braće nazivaju se didići. Njihove ugledne obitelji stoljećima su aktivno sudjelovale u životu i upravi Poljičke Knežije. Od njihovih su potomaka potekla tri poljička plemena, nazvana njihovim imenima: Krešimirovići (Kremeničani), Tješimirovići i Elemovići (Limići), pa su zajedništvom i slogom, nastavlja tradicija god. 1015., kako nam kaže predaja, poljički prostor izdvojili iz Primorske župe (sa sjedištem u Klisu) i osnovali unutar hrvatske države novu Poljičku župu sa samostalnim organima vlasti, kojoj svakako nalazimo spomena god. 1070. za kralja Petra Krešimira.
Budući da su Poljica zapremala iznimno važan geografski položaj, za mosorskim prostorom posezali su sve do dolaska Turaka velikaši iz zaleđa, bosanski vladari, Neretvani i Kačiči, splitski kaptol i komuna. Svi su oni težili da se teritorijalno prošire na poljičko područje. Borba za teritorijalnim proširenjem ubrzat će stvaranje knežije, kako bi se pokušala autonomnom organizacijom oduprijeti feudalnim pretenzijama sa strane. Proces oblikovanja Poljica kao autonomnoga područja započeo je najkasnije u XIII. st., kada se u izvorima mogu pouzdano potvrditi imena prvih poljičkih knezova. Za vrijeme turskih i mletačkih pretenzija na ove prostore Poljičani su uspjeli očuvati svoju samoupravu i određenu autonomiju i za vrijeme turskih i mletačkih osvajanja, a često su odbijali plačati danak. U strahu da će novim zakonima francuska uprava ukinuti njihova dotadašnja prava, Poljičani su se, potpomognuti od ruskih brodova, 4. VI. 1807. pobunili protiv Francuza te su uskoro bili svladani, a sve povlastice ukinute. Neovisnost uređivanja javnih unutrašnjih odnosa na razinama kaznenoga, građanskog i procesnoga prava, poljičke zajednice utvrđeno je Poljičkim statutom.
Poljički je statut najvrjedniji hrvatski normativni pravnopovijesni spomenik.
Poljički statut se prvi put spominje u listopadu 1251. Tada je Braten Bratinić iz Dubrave došao poljičkom knezu Mihovilu, koji je istodobno i bio zamjenik splitskog kneza bana Stjepana i kaštelan Klisa, te mu izložio da je kupio zaselak zvan Mirce, koji su mu htjeli oteti. Pokazao mu je kupoprodajni ugovor i zamolio ga da za veću sigurnost to utvrdi svojom odlukom, a knez vidjevši da je ugovor tvrd i pravilan po „poljičkom zakonu“ izdao mu je traženu ispravu i pečatio je poljičkim pečatom. Zahvaljujući brdskom položaju, Dubrava je u svojoj prošlosti sačuvala i uživala relativnu slobodu, uza sva mletačka i turska posizanja za poljičkim teritorijem. To je pogodovalo da su se očuvali vjerski život i poljičke tradicije u Dubravi, kao i u čitavoj Knežiji.
Poljički statut se prvi put spominje u listopadu 1251. Tada je Braten Bratinić iz Dubrave došao poljičkom knezu Mihovilu, koji je istodobno i bio zamjenik splitskog kneza bana Stjepana i kaštelan Klisa, te mu izložio da je kupio zaselak zvan Mirce, koji su mu htjeli oteti. Pokazao mu je kupoprodajni ugovor i zamolio ga da za veću sigurnost to utvrdi svojom odlukom, a knez vidjevši da je ugovor tvrd i pravilan po „poljičkom zakonu“ izdao mu je traženu ispravu i pečatio je poljičkim pečatom. Zahvaljujući brdskom položaju, Dubrava je u svojoj prošlosti sačuvala i uživala relativnu slobodu, uza sva mletačka i turska posizanja za poljičkim teritorijem. To je pogodovalo da su se očuvali vjerski život i poljičke tradicije u Dubravi, kao i u čitavoj Knežiji.
Uz prošlost Dubrave vezana su i imena dvaju biskupa. I to ime splitskog nadbiskupa Arnira (Rajnerija), koji je bio 1180. godine ubijen u Dubravi, od strane omiškog kneza Nikole Kačića, kad je ovamo došao braniti prava splitske crkve na njezin posjed. Na mjestu njegova kamenovanja sagrađena je, i još se danas nalazi, crkva sv. Arnira, jer ga splitska crkva štuje kao sveca mučenika i uz Svetog Dujma suzaštitnika grada Splita. Drugi je biskup bio Nikola Ugrinović, nekada biskup u Smederevu (Srbija), kojega su Turci, iako se je odanle pred njima sklonio u svoje rodno mjesto Dubravu, vjerojatno ubili 1604 godine na putu između Žrnovnice i Dubrave. Njegov grob s biskupskim grbom i danas se nalazi u župskoj crkvi sv. Luke u Dubravi. Za vrijeme turskomletačkih ratova mnoge su se obitelji iseljavale kako iz Poljica, tako i iz Dubrave, a najčešće na mletački posjed, u Split, Omiš, ili na otok Brač. Zbog turske pogibelji splitski su nadbiskupi počeli vizitirati Dubravu, kao i druge župe u Poljicima, tek u početku 18. stoljeća, tj. poslije oslobođenja Dalmacije od turske vlasti. U Dubravu su uglavnom dolazili iz Tugara, jer im je taj put tada bio bliži i lakši nego onaj iz susjednog Sitnoga. Od svih tih vizitacija u Arhivu splitske nadbiskupije sačuvale su se samo one iz 1711., 1745., 1748., 1754., 1760. i 1769. godine s obiljem podataka o tadašnjem životu ove stare poljičke župe.
Prvi i drugi svjetski rat
Za vrijeme prvog i drugog svjetskog rata mnogi su bili mobilizirani u rat. Često se događalo, a posebno u drugom svjetskom ratu, da bi pojedinci iz istih obitelji bili u različitim vojskama i na suprotnim stranama.
U selu je tih godina vladala nestašica hrane, a ono hrane što se imalo često bi otimale vojske koje bi tu prolazile. Mosorske jame služile su kao zločinačke grobnice bez imena i križa. Priče ljudi koji su doživjeli ratne strahote, križne putove i razne druge pogibelji, napisati ću drugom prilikom na posebnom mjestu. Popis poginulih Dubravaca možete pročitati OVDJE.
U selu je tih godina vladala nestašica hrane, a ono hrane što se imalo često bi otimale vojske koje bi tu prolazile. Mosorske jame služile su kao zločinačke grobnice bez imena i križa. Priče ljudi koji su doživjeli ratne strahote, križne putove i razne druge pogibelji, napisati ću drugom prilikom na posebnom mjestu. Popis poginulih Dubravaca možete pročitati OVDJE.
Soicijalistička federativna republika Jugoslavija
Za vrijeme Jugoslavije komunistička vlast nije o Dubravi puno vodila brige. Osim opskrbe električnom energijom i asfaltiranja ceste drugih poboljšanja životnih uvjeta nije bilo. Dubravci su obrađivali zemlju i odlazili crkvi kao što su radila i prijašnja pokoljenja. Sanjala se nezavisna Hrvatska, ali se o njoj šaputalo i biralo kada i sa kime progovoriti. Ideologija toga vremena mnoge je nagnala na odlazak u zapadne zemlje. Oni koji su ostali na ognjištu, za kruh svagdanji zarađivali su po tvornicama i industrijskim pogonima u Splitu. Župnici toga vremena, a posebno don Marko Jurišić koji se najdulje tu zadržao, očuvali su živom vjeru i duh stanovnika Dubrave.
Republika Hrvatska i Domovinski rat
Raspad Jugoslavije i nastanak Republike Hrvatske izvojevan je u Domovinskom ratu u kojem su sudjelovali mnogi Dubravci kao dobrovoljci. Njihova vjera u pobjedu i krunica koju su nosili oko vrata, otjerali su zlo koje je ponovno pokušavalo podjarmiti hrvatski narod. Nakon formiranja hrvatske države počelo je i razvijanje Dubrave u tehničkom i životnom smislu. Tako je uveden telefon, vodoopskrba, poboljšana je javna rasvjeta, ustaljen odvoz komunalnog otpada te mobilna i internetska pokrivenost.