Trilj se u srednjovjekovnim izvorima prvi put spominje početkom 13. stoljeća, a nešto kasnije postaje dio posjeda 'Brodarić' ili 'Triljski brod' u sklopu Cetinske kneževine. Taj je posjed godine 1456. dobio poljički plemić Petar Dražojević, te je prostor do Graduna postao najsjeverniji dio Poljičke kneževine. Tridesetak godina kasnije, točnije između 1482. i 1492. Petrov sin Žarko podigao je kaštel 'Nutjak' kako bi od Turaka branio sjeverni ulaz u Poljica i čuvao most u blizini tvrđave. Nutjak je imao stratešku važnost za obranu Poljica. Premda ga je 1499., 1502. i 1504. nudio na prodaju Mlečanima, Nutjak je u posjedu Ž. Dražojevića vjerojatno ostao sve do njegove smrti 1508. Osim nekoliko kasnijih 'kula' sačuvanih po poljičkim selima, odnosno bolje građenih i utvrđenih kuća, Nutjak je jedina prava tvrđava u Poljicima. Naime, jedan od članaka Poljičkog statuta izričito je pojedincima zabranjivao gradnju kula i utvrda, ali vremena su postojala sve opasnija, a Žarko Dražojević je kaštel sagradio gotovo na svom posjedu i to upravo za obranu Poljica. Ostaci nekoć moćne tvrđave pamte česte bitke, dolaske i odlaske kneza Žarka Dražojevića. U svom dugom vijeku (1438. -1508. godina) Žarko Dražojević je bio čovjek neobičnih umijeća. Pri svakom dolasku u tvrđavu hranio je gavranove, koji se gnijezdiše na kruništu tvrđave. Dresirani pratili bi svaki njegov pothvat, kruženjem i kričanjem upozoravali na prisustvo neznanca. Žarko se iz okršaja vraćao neozlijeđen, a pobjedu slavio blagujući sirovo meso zajedno sa crnim pticama. .U sljedećih nekoliko desetljeća, taj će poljički knez sa svojim stratiotima (lako naoružani konjanici) postati jedan od najistaknutijih hrvatskih velikaša u borbi s Turcima. Čuvši za njegovu utvrdu Nutjak, papa Inocent VIII će 1492. godine za održavanje utvrde namijeniti sredstva sakupljena na određene blagdane prigodom hodočašća vjernika u Klis i Sinj. U isto vrijeme biti će oslobođena i plaćanja poreza u svrhu prikupljanja novca za obranu.  Utvrda će vojvodi Žarku jedno vrijeme služiti i kao baza za upade duboko u turski teritorij. S jednog takvog pohoda morao se ranjen povući u Nutjak.

Dana 15. siječnja 1508. godine,  Žarko Dražojević je s pratnjom jahao prema Sinju noseći pomoć u grad, ali je iza Klisa upao u tursku zasjedu gdje je poginuo u 70. godini života. Žarko je zajašio svog konja Riđana, projaši Dugopoljem te se popne na Mali Mosor. Snažno zvizne i pričeka, no umjesto ptica opkoli ga jato janjičara. Smrtno ranjen shvati da je izdajica spriječio gavranove. Umirući prokune posadu Nutjaka. Dvadeset godina prođe, ali kletva stiže i krive i prave. Isti oni koji su posjekli Žarka posijeku zatečene i razore Nutjak. Stoljeća su prošla, a još uvijek na dan Žarkove pogibije (15. siječnja) dva gavrana s Mosora oblete Nutjak i graktanjem pozdrave svog gospodara.  Pokopan je u splitskoj katedrali, a nad grobom mu je ploča (danas ispred krstionice) gdje je prikazan kao srednjovjekovni vitez-konjanik. Marko Marulić, otac hrvatske književnosti i njegov suvremenik, sastavio mu je epitaf. Još za života Dražojević je Nutjak neprestano nudio na upravljanje Mletačkoj Republici što je ona nevoljko prihvatila, a tvrđava je bila poznata kao 'grobnica onih jadnika koji su tamo za njenu obranu poslani'. Pred sam pad utvrde u njoj će, prema jednoj vijesti, boraviti samo četvorica vojnika koje su Turci, odnosno Martolozi (zloglasni kršćanski plaćenici u turskoj službi), na prijevaru zarobili u trenutku kada su ovi pomagali nekom čovjeku kojega su na putu prema tvrđavi napali vukovi. Turci će Nutjak osvojiti oko 1513. godine i u njemu će jedno vrijeme držati manju vojnu posadu. Već spominjani G. Foscarini zna da utvrda nema topova i da je čuva 20-ak Turaka.

U prvoj polovici 17. stoljeća Nutjak je tvrđava s dizdarom i tridesetak ljudi koji spadaju pod kliški sandžakat i kadiju (suca) u Imotskom. Uz tvrđavu se nalazi i manje naselje dok je u blizini je još nekoliko slabo naseljenih sela i zaselaka. Nutjak su Turci napustili 1685. godine. U narodnoj predaji sačuvana je uspomena na Mamut-agu, posljednjeg turskog gospodara Nutjaka koji je na prijevaru napustio tvrđavu misleći da su kršćani napali utvrdu Čačvinu, pa joj je krenuo u pomoć. Potkraj ožujka 1685., ubrzo nakon početka Morejskoga rata između Mlečana i Osmanlija, Poljičani su ponovno ovladali utvrdom.

Prvi poznati opis utvrde sa skicom načinio je 1688. mletački kartograf V. M. Coronelli. God. 1701. Nutjak je došao pod mletačku vlast. Protjerivanjem Osmanlija iz Imotskoga (1717), izgubio je obrambenu važnost. Do početka XX. st. od utvrde su ostale samo ruševine. Nutjak je sagrađena nizvodno od Trilja na rubu manje kamenite visoravni koja se uzdiže visoko nad desnom obalom Cetine. Ulaz je na zapadnom bedemu i dodatno je branjen niskim predzidom te puškarnicama sačuvanim na samom bedemu. Iza ulaza je manje dvorište i prolaz kojim se pristupalo u tri prostorije na liticama u južnom i istočnom dijelu tvrđave. Stepenicama se stizalo do prilaza kuli te do ulaza u najveću i glavnu prostoriju u utvrdi. Kružna kula dominira čitavim sklopom i brani ga sa sjeverne (kopnene) strane.
(Do tvrđave se dolazi s ceste Trilj-Bisko, putem kojim se od zaseoka Živaljići oko 15 minuta pješači do ruba kanjona i tvrđave. Obilazak tvrđave je na vlastitu odgovornost.)

Izvori:
Dalmatinski portal i konzervator Ivan Alduk
http://www.trilj.com.hr
www.enciklopedija.hr

Poljička Republika ili Poljička knežija...
Naravno kako ste čuli za taj povijesni pojam, a odnosi se na naziv za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša, odnosno od mora do Zamosorja. Poljica su - podsjetimo se ipak - bila administrativno područje pod samoupravom puka Poljica koji je svoju samostalnost - zapravo široku autonomiju srednjovjekovnog tipa - baštinilo od 13. stoljeća do okupacije Napoleonove vojske početkom 19. stoljeća.
Naziv "Poljica" potječe iz brojnih polja koja su se smjestila oko planine Mosor, čine ih Donja, Srednja i Gornja Poljica, a drevna Poljička knežija je bila podijeljena na 12 katuna, koji su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela. Svaki katun je u rano jutro na dan svetog Jure (23. travnja) birao svog katunara, a oni su, nakon vjerske svečanosti na Gracu (u Gatima), silazili zajedno s narodom u Podgradac i na jednu godinu birali velikog kneza.
Ususret blagdanu patrona drevnog područja Savez za Poljica, kao udruga građana koja u svojim zadaćama brine o očuvanju baštine i prosperitetu zavičaja obratio se puku i štovateljima nekada vrlo važnoga i danas pomalo zanemarena kraja, pa...

"Poštovani Poljičani, žitelji i prijatelji Poljica!
Užežin blagdana sv. Jure, nebeskog zaštitnika Poljica, Savez za Poljica ne nalazi, nažalost, osobitog povoda za veliko slavlje u situaciji kad Poljica već desetljećima formalno ne postoje, zbog čega je svakim danom sve ugroženija i sama opstojnost poljičkog identiteta.
Zbog važeće upravno-teritorijalne podijele Poljica između čak sedam jedinica lokalne samouprave, Poljica ne postoje ni kao funkcionalno-razvojna cjelina što za posljedicu ima gospodarsko zaostajanje Poljica, pa je svakim danom sve više Poljičana u potrazi za egzistencijom izvan svoga zavičajnog podneblja.
Kako iz spomenutih razloga Poljica već odavno nisu subjekt koji odlučuje o svojoj sudbini, poljički prostor je iz dana u dan pod sve većim teretom komunalnih i infrastrukturnih problema, od prometnih do urbanističkih, zbog čega Poljica stagniraju, a pojedini dijelovi Poljica sve više postaju servisno-uslužna zona Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave. Drugim riječima, preostali nepotrošeni prostor koji je najvrijedniji poljički resurs uz, naravno, kulturno-povijesno i tradicijsko naslijeđe Poljica, troši se na poprilično banalan i po poljičku budućnost posve neprimjeren način.
Zbog svega navedenog Poljicima je nužno potrebna gospodarska i demografska obnova jer jedno bez drugoga nije moguće niti bi imalo smisla. Prvi korak na putu prijeko potrebne revitalizacije Poljica je spoznaja vlastitih slabosti, a potom i stručna revalorizacija sveukupnih poljičkih resursa i potencijala sačinjena od strane stručnjaka koji poljički dišu kako bi se postojeći povijesno-kulturni sadržaji i prirodni resursi Poljica objedinili u jedinstven razvojni projekt.
Upravo takav dokument pod nazivom „Revitalizacija Poljica“ izradili su stručnjaci raznih usmjerenja okupljeni u našoj udruzi, pa nam se čini važnijim podastrijeti ga vašem uvidu umjesto prigodne blagdanske čestitke kako bismo vas upozorili na činjenice relevantne za poljičku sadašnjost i poljičku budućnost.
S obzirom na važnost ovog dokumenta za revitalizaciju Poljica molimo da ga pomno pročitate i preporučite drugima kako bismo zajedničkim naporima, sukladno pozitivnim zakonskim propisima i dogovorima s našim političkim 'gospodarima', učinili sve što je moguće za spas nekoć slavne Poljičke knežije s jedinim ciljem da Poljica u što kraćem roku zažive kao suvremena hrvatska povijesna regija i jedinstvena turistička destinacija ili ukratko – da postanu brend koji će svima jamčiti sretniju budućnost.
U to ime, na dobro van doša' blagdan sv. Jure!" - poručili su putem FB statusa članovi udruge sa sjedištem u Poljicima čije članove povezuje ljubav prema Poljicima, kao i zajednička misija i vizija razvoja Poljica definirane temeljnim aktima Saveza za Poljica i pozitivnim zakonskim propisima RH.
Tom prilikom predstavili su još jednom podsjetili na Dokument koji kao Revitalizacija Poljica na neki način predstavlja i program i viziju razvitka i napretka drevnoga prostora.
"Preduvjet gospodarskog razvoja i demografske obnove Poljica je funkcionalna cjelovitost Poljica te objedinjavanje povijesne regije povezivanjem postojećih povijesno-kulturnih sadržaja i prirodnih resursa u jedinstven razvojni projekt koji život znači
Analiza postojećeg stanja
Za bolje razumijevanje sadašnje pozicije Poljica, ili onoga što je od Poljica preostalo, potrebno je ovu nekoć slavnu povijesnu regiju promatrati iz perspektive Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave (JLS), a njih je, protivljenju većine Poljičana usprkos, čak sedam i to: gradovi Omiš, Split i Trilj te općine Dugi Rat, Podstrana, Dugopolje i Šestanovac. Svakoj od njih, osim Dugog Rata i Podstrane koje su u cijelosti na tlu Poljica, ali ne i poljičke osim formalno, Poljica su tek onaj nerazvijeni dio njihova područja koji 'puno traži, a malo i ništa daje'. Tek tu i tamo prigodno oživi sjećanje na slavnu poljičku prošlost i običaje od čega koristi imaju samo gurmani i pojedini proizvođači soparnika.
S druge strane, svakodnevno je u porastu broj žitelja Poljica, pa čak i Poljičana, koji se mire s postojećim stanjem i nametnutom percepcijom koja Poljica svodi na prostor za odlaganje neželjenih ili nepotrebnih sadržaja spomenutih gradova i općina. U tom smislu već su očitovane neke inicijative kao, primjerice, namjera Grada Splita da svoju trajektnu luku dislocira u Krilo te da izgradnjom zaobilaznice Stobreč – Omiš osigura sebi opskrbu pitkom vodom iz Cetine. Grad Omiš bi pak svoju gospodarsku zonu gradio u Gatima, a proizvodno-uslužnu u Kostanjskoj juti. O namjerama preostalih Poljicima nadležnih JLS zna se još i manje jer se Poljičane i druge žitelje Poljica o tome ionako ništa ne pita.
Inferiornosti Poljica pogoduje i činjenica da Poljica već desetljećima nisu subjekt koji odlučuje o svojoj sudbini, a svaki individualni pokušaj suprotstavljanja nametnutim rješenjima unaprijed je osuđen na neuspjeh. Tome u velikoj mjeri pridonosi i poljičko nejedinstvo, nasuprot slozi koja je Poljičane održala kroz vjekove, pa izvan nas samih ne treba tražiti krivca što smo vlastitu državu dočekali i u njoj proživjeli već četvrt vijeka bez prava na vlastitu samoupravu. Štoviše, Poljica danas ne postoje ni de jure ni de facto, a sjećanje na slavnu prošlost i teška vremena u kojima su naši pređi hodali uspravno, podjednako nagrizaju vrijeme i parcijalni interesi.
Zbog toga su Poljica danas disfunkcionalna prostorna i društvena zajednica sve upitnijeg identiteta s nejasnom ili točnije nepostojećom vizijom razvoja iz koje oni najbolji odlaze, a ostaje samo onaj tko mora i tko se ne miri s postojećim poretkom stvari. Pri tome ne bi trebala zavarati napučenost primorskih Poljica, i manjim dijelom Srednjih, novopridošlom populacijom jer je najveći dio Poljica zapravo prostor bez stanovnika i bez osnovnih preduvjeta za život i stanovanje. No upravo taj preostali nepotrošeni prostor, uz poljičko kulturno-povijesno i tradicijsko naslijeđe, istovremeno je i najveća vrijednost Poljica. Međutim, prostor je iznimno osjetljiv resurs koji se dugoročno može 'potrošiti' samo jednom jer je saniranje posljedica pogrešnih odluka iznimno skupo. Primjer koji najbolje ilustrira izrečenu tvrdnju su obližnja Kaštela kojima su Poljica desetljećima mogla samo zavidjeti na uspješnome 'razvoju'. Zahvaljujući, dakle, činjenici što Poljica ni onda kao ni danas nisu prepoznata kao područje osobitog razvojnog potencijala, Poljica su donekle sačuvala svoju supstancu koju, ipak, parcijalni interesi pomalo ali neumoljivo grickaju i rastaču.
Tako se, primjerice, Cetina već desetljećima trži kao resurs koji pitkom vodom i električnom energijom napaja okolne gradove, sela i otoke, ali ne i sve Poljičane (!), od čega Poljica nemaju gotovo ništa osim Cetine svedene na biološki minimum. Na sličan način se odnedavno i vjetroelektranama unovčuje poljički vjetar što Poljičanima donosi tek buku i pogled na narušeni pejzaž, a Poljicima poremećaj u bioravnoteži. U nagrđivanju prostora ne zaostaje, nažalost, ni domicilno stanovništvo koje idilične poljičke pejzaže zasipa smećem, a pitoreskne objekte i sklopove pučke ruralne arhitekture zamjenjuje armiranobetonskim zdanjima od milja nazvanim 'ladanjskim vilama' razasutim uokolo bez plana i programa. I napokon, semantičkome značenju naziva Poljica usprkos i gotovo idealnim uvjetima za proizvodnju zdrave hrane, sve je više Poljičana i žitelja Poljica čiju prehranu i opskrbu živežnim namirnicama oblikuje i uvjetuje ponuda trgovačkih centara, pa čak i onu turističku koja se najčešće bezrazložno kiti epitetom 'izvorno domaće'.
Što nam je činiti?
Iz svih navedenih razloga nužno je poraditi na promjeni percepcije Poljica i to primarno u svijesti Poljičana i drugih žitelja Poljica, a potom i u očima poljičkih političkih 'gospodara' tj. Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave. No da bi se u tome i uspjelo, potrebno je u svim prilikama i na svim razinama svakodnevno ukazivati na činjenicu da su Poljica prirodno, povijesno, kulturološki, razvojno i funkcionalno jedna zaokružena prostorna i društvena cjelina koja sa stajališta prirodnih resursa i ljudskih potencijala, te napose zbog svojih povijesnih zasluga, zaslužuje i može i više i bolje. Upravo iz tog razloga i s tim ciljem osnovan je Savez za Poljica kao udruga onih koje povezuje ljubav prema Poljicima, čija misija je nekadašnjoj Poljičkoj knežiji vratiti stari sjaj, a Poljičanima i svim ostalim žiteljima Poljica pružiti novu životnu i radnu perspektivu. No da bi se u tome i uspjelo, Poljicima je nasušno potreban gospodarski i demografski oporavak jer jedno bez drugoga nije moguće niti bi imalo smisla. Paradoksalno je ali istinito, i to upravo zbog Poljicima nametnutog upravno-teritorijalnog ustroja, da će najveću korist od procvata Poljica imati sadašnji 'kočničari' poljičkog razvoja jer Poljica vlastitoga proračuna nemaju.
Stoga je pravo i obaveza Poljičana inzistirati na redefiniciji statusa Poljica, napose u kontekstu postojećih odnosa sa Poljicima nadležnim jedinicama lokalne samouprave, a zdravorazumska i moralna obaveza istih je prepoznati u Poljicima dostojnog i ravnopravnog partnera, te svaku pomoć i potporu pruženu Poljicima tretirati kao ulaganje u vlastiti razvoj. I upravo zato bi svi dionici poljičkog društvenog, političkog i gospodarskog života morali biti umreženi u jedinstveni proces revitalizacije Poljica do razine brenda koji bi postao sinonim za Poljica kao suvremenu hrvatsku povijesnu regiju te posebnu i jedinstvenu turističku destinaciju. Način da se to ostvari je objedinjavanje povijesne regije povezivanjem postojećih povijesno-kulturnih sadržaja i prirodnih resursa kroz konkretne projekte koji će Poljičanima zajamčiti opstojnost vlastitog identiteta i dugoročno održiv gospodarski razvoj. U protivnom, Poljica će u svakom pogledu sve više zaostajati dok se napokon ne pretvore dijelom u bezličnu stambeno-apartmansku i servisnu zonu, a dijelom u opustjelo i pasivno zaleđe Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave, dok će Poljičani i drugi žitelji Poljica biti još ovisniji o 'mrvicama' s tuđih 'stolova'.
Nužno je zato sadašnjem destruktivnom doživljaju Poljica suprotstaviti konstruktivan pristup koji Poljica afirmira kao prostornu i funkcionalnu cjelinu koja zavrjeđuje da bude prepoznata kao subjekt još snažnijeg razvoja svih sedam Poljicima nadležnih gradova i općina, a samim time i ovoga dijela SD županije.Baš zato je važna okrenutost Poljica održivom turizmu čiji subjekt je tzv. 'novi turist' kao kupac životnih iskustava, doživljaja i priča koji je fizički i intelektualno aktivan, ekološki osviješten i koji želi biti sudionikom putovanja koja će pridonijeti njegovu osobnom razvoju. Takav oblik turizma idealan je za revitalizaciju Poljica i poticanje svih ostalih oblika poduzetništva i djelatnosti jer se jedino na taj način može očuvati kulturno-povijesna baština i tradicijsko nasljeđe Poljica te Poljičanima i drugim žiteljima Poljica pružiti nova životna i radna perspektiva. Bitno je, naime, razumjeti da turistički renomirani gradovi u našem okruženju (svi od Zadra do Dubrovnika) nemaju dovoljno kapaciteta za sve posjetitelje u sezoni, pa su njihovi gosti istovremeno i potencijalni posjetitelji Poljica te korisnici naših usluga uz uvjet, naravno, da im Poljica ponude sve ono što oni traže i očekuju, a ne nalaze na drugim mjestima.
Kostanjsko-pograjska jut kao epicentar revitalizacije Poljica Revitalizacija Poljica i objedinjavanje ovog povijesnog prostora u funkcionalnu cjelinu započinje njegovim prepoznavanjem kao povijesnog ruralnog i/ili kulturnog krajolika i to sukladno međunarodno važećim standardima. Drugi korak na tom putu je bezuvjetna zaštita poljičkog prostora od svake devastacije, pa i one koja je tek u planovima. Jedna od takvih koja bi trajno narušila pejzažnu vrijednost poljičkog prostora i onemogućila da se on prepozna kao kulturni i povijesni ruralni krajolik je planirana izgradnja tzv. proizvodno-uslužne zone »Kostanjska ljut« na prostoru idealnom za sadržaje koji Poljica mogu promaknuti u nezaobilaznu destinaciju za sve zaljubljenike u prirodu i zdrav život, sport i rekreaciju, povijest i kulturu, tradiciju i običaje, enogastronomiju i zdravu hranu, i sve drugo što nedostaje onima koji su zbog nepromišljenosti ili težnje za zaradom po svaku cijenu svoj životni prostor nepovratno uništili.
Nama je razumljivo da je u vrijeme gradnje autoceste i čvora Blato n/C, prije petnaestak i više godina, vrhunac dometa planera naše budućnosti bila tzv. proizvodno-uslužna zona na prostoru Kostanjske juti i to kao jedna u nizu sličnih na kratkoj dionici autoceste od Muća do Vrlike (Prisike u Muću, Podi u Dugopolju, Čaporice u Trilju, Kukuzovac u Sinju, Blato n/C, Kosori u Vrlici) od kojih su mnoge u međuvremenu neslavno skončale dok preostale jedva životare. Stoga je sreća u nesreći da ova 'naša' zona još uvijek nije zaživjela jer potencijalnih nekoliko (desetaka) radnih mjesta u neuglednim montažnim skladišnim ili pretovarnim kubusima ne bi zadržalo na kućnome pragu sve obrazovaniju poljičku mladost niti bi se Poljičani okoristili naplaćenom komunalnom naknadom. Pa ipak, mi nismo a priori protiv izgradnje tzv. proizvodno-uslužnih zona za kojima, usput rečeno, neće ni biti potrebe bez turističkog razvoja Poljica, samo se zalažemo za njihovo racionalno lociranje tamo gdje su neophodne i dobrodošle. Zbog svega navedenog neophodno je prostor Kostanjsko-pograjske juti prepoznati kao prostor nemjerljivo većeg razvojnog potencijala koji, oplemenjen dugoročno održivim turističkim sadržajima kao što je Interpretacijski centar Poljica u kombinaciji sa adrenalinskim parkom ili pustolovno-izletničkim centrom s tematskim stazama, može postati epicentar revitalizacije Poljica. Mnogobrojne su skupine koje se izravno ili neizravno mogu ubrojiti u korisnike ovako postavljene strategije ovog vrijednog područja i cijelih Poljica. Kao ključni korisnici usluga (trenutni i potencijalni) izdvajaju se vlasnici (obiteljskih) poljoprivrednih gospodarstava na ovom području, vlasnici ugostiteljskih objekata, vlasnici smještajnih kapaciteta te svi ostali žitelji Poljica, a zatim turisti i posjetitelji kroz razne oblike turizma, turističke i putničke agencije itd.
Usprkos velikoj konkurenciji onih koji u neposrednoj blizini Poljica promoviraju ruralni turizam, ekološke proizvode, kulturnu i povijesnu baštinu – od okolnih povijesnih gradova i naselja do Nacionalnog parka Krka – današnja Poljica još uvijek predstavljaju područje iznimne prirodne i pejzažne vrijednosti te krajolik bogate duhovne i kulturno-povijesne spomeničke baštine, pa ukoliko bi se pravovremeno i optimalno pozicionirala, Poljica bi mogla stajati rame uz rame sa spomenutim konkurentima jer bi upotpunila ponudu šire destinacije i učinila je zaokruženom. Stoga je nužno odmah pristupiti prenamjeni ovog dijela Prostornog plana uređenja Grada Omiša s obzirom da je isti upravo u postupku izmjene, ali nažalost ne i po ovom pitanju. Premda su razlozi za prenamjenu spomenute proizvodno-uslužne zone u turističku višestruki, glavni razlog prenamjene je drugačije viđenje razvoja Poljica u budućnosti, pa tako ovu nenaseljenu kršku zaravan nadomak autocesti koju su planeri svojedobno doživjeli kao prostor pogodan tek za deponiranje neuglednih ili nepotrebnih sadržaja, mi vidimo kao svojevrsni izlog Poljica i zalog svekolikog poljičkog prosperiteta. Štoviše, Kostanjsko-pograjska jut je krajnja istočna točka poljičke kralježnice čije ishodište je Poljičanima kultno brdo Gradac na koju se poput rebara nadovezuju svi ostali dijelovi Poljica, pa su i razlozi za prenamjenu ovog strateški važnog prostora istovremeno i povijesno-kulturni, prirodni, ekološki, prometni i gospodarski.
No krenimo redom:1. povijesno-kulturni: u vidokrugu od svega 15-tak kilometara nalaze se najznačajniji povijesnokulturni i duhovni toponimi Poljica i to: počelo Poljica (prema legendi o trojici osnivača hrvatske kraljevske krvi) na izvoru Pokornik, vila rustika i kula Bobetić – sve u Ostrvici; Povijesni muzej Poljica, ostaci ranokršćanske bazilike sv. Ciprijana i spomen-obilježje žrtvama četničkog terora – sve u Gatima; kula Bilić i obilježje žrtvama fašističkog terora u Donjem Docu; povijesno poljičko zborište (svjetovno i duhovno) i spomenik Mili Gojsalić nad Ilincem – Gradac i Podgradac; svetište sv. Leoploda Bogdana Mandića (a moguće i Perunovo?) u Zakučcu; arheološko nalazište u Tugarima; crkva sv. Klimenta, čuvarica Poljičkog statuta – Sitno; rodna kuća poljičke i hrvatske heroine Mile Gojsalić i kula Jerončić – sve u Kostanju; arheološko nalazište Solioce u Podgrađu; Pavića most na Cetini,2. prirodni (pejzažni): prašuma Šćadin sa preživjelim primjercima hrasta kitnjaka u Podgrajskoj juti, kanjon Cetine s vodopadima Velika i Mala Gubavica, stare mlinice u Studencima, pasike sa autohtonom sortom vinove loze plavac mali u Kostanjsko-pograjskoj juti, plaža Stružica u Trnbusima, kraška polja i vrtače po obroncima Mosora, napuštena sela i zaseoci, od kojih su neka i formalno zaštićena kao etno-eko sela (Ume i Čažin Dolac u Tugarima, Skočibe u Gatima), izvor rijeke Žrnovnice, mlinice, Sitno-Dvori, 3. ekološki: zaštita vodoslivnog područja rijeke Cetine, zaštita izvorišta pitke vode u Studencima, krajobrazna raznovrsnost, bioraznolikost flore i faune, zaštićene i endemske vrste, čisti zrak, mir i tišina, 4. prometni: blizina autoceste i čvora Blato n/C, cestovna povezanost sa Omišem i Splitom, povezanost pješačkim stazama sa Zakučcem na jugu i Gornjim Poljicima na sjeveru, 5. gospodarski: poticaj očuvanju autohtone pučke ruralne arhitekture, autohtonih obrta i zanata, razvoju OPG-ova te poljoprivrednih i proizvodno-uslužnih zadruga,Zaključno, sinergijom usustavljenog kulturno-povijesnog i tradicijskog naslijeđa sa prirodnim resursima i ljudskim potencijalima u kontekstu razvoja održivog turizma s pratećim tercijalnim djelatnostima (trgovina, promet, usluge) i proizvodnjom zdrave hrane (po mogućnosti ekološki uzgojene), te razvojem obnovljivih izvora energije (voda, sunce, biomasa), stvorile bi se pretpostavke neophodne da Poljica napokon zažive kao posebna i po mnogočemu jedinstvena turistička destinacija čiji bi glavni turistički proizvod bio duhovnog i doživljajnog karaktera, a to je – nepatvoreno gostoprimstvo i vjekovni poljički stil i način života.
Drugim riječima, sveukupan prostor Poljica mogao bi biti jedan veliki muzej na otvorenome čiji bi 'eksponati' bili sva poljička materijalna i nematerijalna kulturna baština, a 'kustosi' Poljičani koji žive svoje tradicijsko naslijeđe. U tom smislu bi ovaj neobični 'muzej' bio zapravo sažetak 'poljičke priče' jedinstvene u europskim, pa čak i u svjetskim razmjerima jer bi poput vremeplova tematski i sadržajno ilustrirao sve aspekte poljičke povijesti i tradicionalnog načina života u rasponu od podsjetnika na najvažnije povijesne događaje i osobe (Poljičku knežiju, njene pobjede i stradanja, junakinje i junake, itd.) do prikaza kulture stanovanja, življenja i rada (pučka ruralna arhitektura, prehrana, poslovi i zanati, običaji i vjerovanja, svjetovna i vjerska tradicijska događanja ili ukratko, sve ono što je u svojoj velebnoj etnomonografiji Poljica – život i običaji zapisao don Frane Ivanišević). Poljica kao hrvatska Toskana i Provansa S obzirom na prirodna obilježja sveukupnog poljičkog prostora, a napose Kostanjsko-pograjske juti sa prašumom Šćadin i rijekom Cetinom, izvorom rijeke Žrnovnice i cijelim Mosorom, posve logičan nastavak 'poljičke priče' i destinacijske ponude bio bi već spomenuti Interpretacijski centar Poljica u kombinaciji sa adrenalinskim parkom ili pustolovno-izletničkim centrom s tematskim stazama koji bi posjetiteljima nudili niz dodatnih sadržaja i razloga za produženi boravak u Poljicima i to tijekom cijele kalendarske godine. Interpretacijski centar podrazumijeva kulturni sadržaj smješten u zgradi ili na otvorenome koji najčešće ne raspolaže originalnim predmetima i kojemu je cilj otkriti očito ili skriveno značenje onoga što se želi interpretirati. Zadaća mu je oblikovanje povijesno-kulturnih i prirodnih resursa u turističke proizvode, zatim edukacija o promicanju korištenja kulturnih i prirodnih resursa među samim stanovništvom, a posebno među školskim uzrastima te poticanje na korištenje tipičnih proizvoda područja u kojemu se nalazi interpretacijski centar. Interpretacijski centar istodobno potiče želju za upoznavanjem cijelog područja i svega onoga što se u njemu nalazi, uključujući katkad i stvaranje dojma kako se za jedan dan ne može vidjeti sve ono što nudi posjećena regija, što vodi razvoju destinacijskog turizma.
Adrenalinski park (ili više njih diljem Poljica) bi u svojoj ponudi imao razne vrste poligona (paintball, bridging), sportskih i vojnih vježbališta, strelišta, zip line (spuštanje niz sajlu), terene za adrenalinske sportove na vodi (rafting, kanuing, kajaking), razne staze (biciklističke, pješačke, planinarske, penjačke), izviđački (skautski) kamp, raznovrsne smještajne i ugostiteljske sadržaje sa autohtonom eno-gastro ponudom i štošta drugo prilagođeno svim uzrastima i prigodama. Bogatstvo sadržaja potaklo bi razvoj brojnih drugih proizvoda i usluga te specijaliziranih programa kao što su tematske radionice i predavanja, organizirani izleti, team building, šetnje i rekreacija u prirodi, kulturnozabavne manifestacije itd. i to naročito u predsezoni i posezoni. Na taj način stvorile bi se pretpostavke za razvoj mnogih oblika turizma, a napose sportskog, što je poticaj za pružanje niza usluga s područja sportske medicine i zaštite zdravlja općenito. Zbog osjetljivosti poljičkog prostora na izgradnju bilo koje vrste i to podjednako iz ekoloških i estetskih razloga, posebno je važno naglasiti da realizaciju opisanih tematskih parkova zamišljamo kao prostornu nadopunu postojećih sadržaja novima bez većih graditeljskih intervencija što pridonosi očuvanju izvornosti prostora i aktiviranju njegovih sveukupnih razvojnih potencijala, moguće i do razine parka prirode, no čak i bez značajnijih investicijskih i formalno-pravnih poduhvata, Poljica bi već samim opredjeljenjem domicilnog stanovništva za održivi turizam utemeljen na povijesno-kulturnom, tradicijskom i prirodnom naslijeđu i tome odgovarajućoj destinacijskoj ponudi mogla biti prepoznata kao 'dnevni boravak' središnjeg dijela Splitsko-dalmatinske županije, a moguće i šire u rasponu od Zadra do Dubrovnika (s kojim Poljica mogu razviti posebnu turističku suradnju s obzirom na činjenicu da su Dubrovačka i Poljička jedine dvije povijesne hrvatske republike na tlu Dalmacije, k tome i prometno dobro povezana dovršetkom izgradnje autoceste A1).
Ukratko, (o)življujući baštinu, Poljičani i drugi žitelji Poljica mogli bi od baštine – s malo sloge i nešto više pameti – sasvim pristojno živjeti i biti svoji na svome, a od toga bi podjednaku ili čak veću korist imale, kako rekosmo, i sve Poljicima nadležne jedinice lokalne samouprave – napose Grad Omiš koji obuhvaća i najveći dio poljičkog teritorija. Prilika je to i da Poljica, napokon, postojećih sedam 'maćeha' zamijene 'majkama' kako bi zajedničkim snagama pristupili izradi odgovarajućeg projekta revitalizacije Poljica i njegovoj prijavi za financiranje iz EU fondova i drugih financijskih izvora.
Međutim, da bi se to dogodilo ishodišno mjesto svih budućih aktivnosti po pitanju revitalizacije Poljica mora biti odgovarajući pravni subjekt sa operativnim sjedištem u Poljicima koji bi bio sufinanciran od strane Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave jer, ponovimo, njihovo ulaganje u Poljica nije samo njihov moralni dug i obaveza prema ljudima i prostoru čije resurse desetljećima uživaju nego i ulaganje u svoj vlastiti razvoj. Onoga trenutka kad Poljica budu istoznačnica za suvremenu hrvatsku povijesnu regiju te posebnu i jedinstvenu turističku destinaciju čiji će glavni turistički proizvod biti višestoljetni poljički stil i način života, cijela Hrvatska će biti u prilici podičiti se brendom koji će se u mnogočemu moći mjeriti sa svojim stranim, Toskanom i Provansom, i domaćim uzorima, Istrom i Konavlima, a uz to biti primjer i drugima u Lijepoj našoj kao mjesto sretnog življenja i sinonim za uspjeh utemeljen na zajedništvu baštinika sveukupnog poljičkog naslijeđa i dionika ovog bogomdanog prostora. Zaključno, trenutak u kojemu se nalazimo nužno je prepoznati kao vrijeme razvojnih, ali istovremeno i nepovratno izgubljenih mogućnosti u slučaju neodlučnosti ili pogrešnog izbora. No,prije i poslije svega, sudbina Poljica, a time i odgovornost za Poljica ponajviše je na nama koji ovaj prostor doživljavamo svojim ili bi barem tako trebalo biti ako nam je stalo do toga da i u budućnosti budemo – na svome svoji" - naveli su iz Udruge građana Savez za Poljica.
NAČELO I MISIJA
Članom Saveza za Poljica može biti svaka fizička i pravna osoba koja prihvaća temeljno načelo o prostornoj i razvojnoj cjelovitosti Poljica u granicama nekadašnje Poljičke knežije zapisanima u Poljičkome statutu. Sve ostale razlike među članovima su dobrodošle, a misija Udruge je nekadašnjoj Poljičkoj knežiji vratiti stari sjaj. Također i pružiti novu životnu i radnu perspektivu Poljičanima i svim ostalim žiteljima Poljica...
UZOR I UTOPIJA
Godine 1960. ruski je znanstvenik M. P. Aleksejev iznio tezu, da je Thomas More svoju Utopiju iz 1516. napisao nadahnut poljičkim autonomnim starodrevnim običajima, koji su mu bili uzorom pravednog i slobodnog društva.
ZADAR...
Otpor Poljičana slomio je francuski vrhovni zapovjednik, maršal Marmont, providur za Dalmaciju je proglasom u -pazite sada - Zadru, 10. lipnja 1807. ukinuo sedam stotina godina staru Poljičku Republiku. Prolazeći vojskom kroz Poljica, maršal Marmont je vidio kako su obrađivane poljičke zemlje i građena naselja i crkve, također je dosta saznao o društvenom uređenju Poljičke knežije i njenim zakonima.
SOPARNIK - DELICIJA
Možda niste znali, a većina vas zasigurno ipak jest, kako je kulinarski zaštitni znak Poljica - soparnik, zelenjak, uljenak ili prisnac. U prošlosti je bio ˝soparno˝ (suhoparno) jelo koje se pripremalo u dane posta, a danas se često priprema u svečanim prigodama i može se kao poslastica nerijetko naći na stolovima u svim djelovima Hrvatske, pa i inozemstva. Recept za ovo jednostavno i ukusno jelo odavno se proširio van granica stare Poljičke republike, a njegova su vrijednost i tradicionalno bogatstvo prepoznati pa je poljički soparnik uvršten na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH.

Piše: Pero Livajić
19. travnja 2018.

​Tekst originalno objavljen u Narodnom listu.

Autor : 
Tekst & foto: ANTE MEKINIĆ
 -
14. ožujka 2017

Originalno objavljeno na web portalu: www.dalmacijadanas.hr

HRT, dakle, i Hrvatska televizija i HR Radio Split u vijesti pod naslovom „Novi spomenik Antunu Mihanoviću u Omišu na Prikom“ informiraju javnost da je 18. lipnja 2016. „na zelenom otoku na Priku u Omišu svečano otkriven brončani spomenik Antunu pl. Mihanoviću, autoru teksta hrvatske himne ‘Lijepa naša domovino’, hrvatskom piscu i političaru.“ U istoj vijesti podsjećaju da je „riječ o novom odljevu 2 metra velikog spomenika Mihanoviću koji je bio postavljen na D…an neovisnosti 8. listopada 2004. u poljičkom zavičaju pjesnikovih predaka, na brdu Gradac uz prometnicu u Gatima, ali je ukraden i netragom nestao u noći 30. kolovoza 2006. godine.“
Osim pravopisne pogreške u samome naslovu (spomenik je mogao biti postavljen samo na Priku, a nikako na Prikom), tekst završava još većom faktografskom pogreškom jer Poljica, nažalost, nisu „zavičaj pjesnikovih predaka“ što potvrđuje i puno plemićko ime ovog hrvatskog književnika i pravnika kojim je i potpisivao svoja djela – Antun Mihanović od Petropolja (zar bi netko plemenita roda prešutio ili pogrešno naveo svoje podrijetlo?!).
Stoga bi oni koji se upinju dokazati poljičko podrijetlo Antuna pl. Mihanovića trebali zamoliti povjesničare da istraže eventualne, u povijesti zasad nepoznate migracije Poljičana na sjever Hrvatske u 18. stoljeću i ranije. Pri tome neka imaju na umu da isto prezime ne znači nužno i isti rod, što je nebrojeno puta ponovio vrsni antroponimičar poljičkih korijena Mario Nepo Kuzmanić, kao i činjenicu da su zbog nepostojećeg glasa ‘h’ u onodobnim Poljicima i u Splitu (primjerice, nije Hajduk nego Ajduk) preteče Mihanovića bili Mijanovići.
Ove spoznaje daju i sasvim novi kontekst (nama) Poljičanima posebno neprijatnom podsjetniku na neslavno otuđenje spomenika Antunu pl. Mihanoviću „na brdu Gradac uz prometnicu u Gatima“ jer je nezamislivo da bi Poljičani, poznati po svome senzibilitetu za pravo i pravičnost i još većem ponosu na svoje pređe, dopustili da spomenik jednom slavnom poljičkom sinu tek tako „netragom“ nestane.
Utoliko nam je draže da je spomenik tekstopiscu hrvatske himne iznova postavljen (ostaje, doduše, nejasno zašto baš na Priku?), no barem se nadamo da je na postolju (postamentu) ostalo dovoljno mjesta i za njenog skladatelja Josipa Runjanina jer nacionalna himna to i zaslužuje.

Tekst originalno objavljen na web stranici: www.croma-co.hr

U nemogućnosti da svima pojedinačno udovoljim, evo teksta konferanse klapske ‘Pripovidi o Poljicima’ održane 16. srpnja 2014. u Kostanjama na trgu pred crkvom sv. Mihovila i tematski posvećene poljičkoj prošlosti i sadašnjosti povodom obilježavanja tisućuljetnog spomena imena Poljica
Autor: Ante Mekinić
Poštovane dame i gospodo, Poljičani poštovani i svi ovdje nazočni prijatelji Poljica, dalmatinskih klapa i klapskoga pjevanja – dobra večer svima i dobrodošli u Kostanje na 14. klapsku Pripovid o Dalmaciji! Srdačan pozdrav upućujemo i slušateljima Hrvatskog radija u Domovini i u Svijetu s kojima u ovome trenutku dijelimo radost zajedničkog druženja.
Večerašnji koncert posljednji je u nizu događanja trodnevnog programa ovogodišnjih 14. Dana Mile Gojsalić koje Kulturno-umjetničko društvo »Mile Gojsalić« iz Kostanja i ove godine priređuje pod supokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Splitsko-dalmatinske županije i Grada Omiša te uz pomoć brojnih sponzora i donatora koje smo uvodno i poimenično nabrojili i kojima još jednom izražavamo našu zahvalnost na pruženoj potpori.
Ja sam Snježana Šulenta, i velika mi je čast što sam i ove godine u prilici zajedno sa vama uživati u ovom istinskom klapskom slavlju u večeri pod nazivom »Pripovid o Dalmaciji«. Uz glazbene priče koje će nam večeras ispjevati devet klapskih pripovjedača, čije naslove, autore i izvođače možete pročitati u svima dostupnim tiskanim glazbenim programima, čut će te i prigodnu priču o Poljicima i drevnoj Poljičkoj knežiji čime se Kulturno-umjetničko društvo »Mile Gojsalić« pridružuje obilježavanju tisućljetnog spomena imena ovog bisera u srcu Dalmacije. Autor ove poljičke priče i programski urednik večerašnjeg koncerta, ali i cijele manifestacije Dani Mile Gojsalić i to 14. godinu za redom je – gospodinAnte Mekinić.
Večerašnju klapsku pripovid o Dalmaciji i Poljicima, ovo svojevrsno klapsko sîlo kojemu iz godine u godinu s radošću hodočaste istinski gurmani pisme koju je u prosincu 2012. i UNESCO proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom čovječanstva, otvorit će jedna od ponajboljih i svakako najperspektivnijih klapa ovoga trenutka, klapa Mriža iz Splita koju odnedavno vodi čovjek u čijim glazbenim rukama sve klape propjevaju najbolje što znaju i mogu, maestro Jasminko Šetka.
Poštovane dame i gospodo, prvi klapski zapas večeras – termin zapas neka bude  podsjetnik na činjenicu da Poljica imaju i svoje more od Stobreča do Omiša, pa tako i svoje ribare i najmoćniju turističku flotu na Jadranu čiji temelj čine kriljanski salbunjeri (tko još nije čuo za izreku:Da je svako misto Krilo, krize u nas ne bi bilo!) – dakle, prvi klapski zapas večeras, klapa Mriža iz Splita!

1. Klapa MRIŽA – Split (voditelj: Jasminko Šetka)                                   

1. Dobra večer uzorita (narodna – obr. Jakov Gotovac)
2. Draga moja, napoj meni konja (narodna – obr. Joško Ćaleta)

Poljica, krajolik iznimne ambijentalne ljepote, duhovne i povijesno-kulturne spomeničke baštine, zemljopisno određuju rijeke Cetina na istoku i Žrnovnica na zapadu, Jadransko more s juga te obronci Mosora sa sjevera.
Zbog dramatičnih reljefnih promjena razlikuju se Gornja (zagorska), Srednja (završka) i Donja (primorska) Poljica. Sveukupan poljički prostor površine 250 km četvornih, područje je velikog turističkog potencijala i pravi mali povijesno-kulturni i ekološki rezervat u srcu Dalmacije.
Prema poljičkoj narodnoj tradiciji, Poljica zasnovaše sinovi ubijenog hrvatskog kralja Miroslava – Krešimir, Tješimir i Elem – koji se početkom 11. stoljeća skloniše pred svojim neprijateljima u današnjem selu Ostrvici kod živice vode Pokornika i tu sagradiše svoje dvore. Od njihovih potomaka potekla su tri poljička plemena: Krešimirovići (Kremeničani), Tješimirovići i Elemovići (Limići). Zajedništvom i slogom, nastavlja tradicija, oni su između 11. i 13. stoljeća izdvojili poljički prostor iz Primorske župe sa sjedištem u Klisu i osnovali svoju Poljičku župu sa samostalnim organima vlasti.
. . .
Baš tako se i skupina mladih kostanjskih divojaka izdvojila iz HKUD-a »Kostanje« i osnovala klapu Konistra koju vodi gospođica Petra Jurišić, pa ih srdačno pozdravimo na njima domaćoj, ali i napokon dosanjanoj klapskoj pozornici.

1. Klapa KONISTRA (ž) – Kostanje (voditeljica: Petra Jurišić)

1. Divojka je ruže brala (narodna – obr. Ljubo Stipišić)
2. Cetina (Dražen Žanko – obr. Mojmir Čačija)

                 
Na prostoru Poljica najmanje šest stoljeća postojala je samouprava poljičkoga puka poznata pod nazivom Poljička župa, općina, provincija,knežija, pa čak i republika, čije se unutrašnje ustrojstvo vlasti temeljilo na njezinoj trodiobi. Zakonodavna vlast bila je u nadležnosti Poljičke (narodne) skupšćine, dok je izvršnu i sudbenu vlast obnašao Obćeni kupan zbor te Poljički stol ili banak na čelu s Velikim knezom, kojega je svake godine na Jurjevdan biralo 12 malih knezova ili katunara.
Vrhunac političkog i kulturnog dosega drevne Poljičke knežije čuveni je Poljički statut tzv. Poštovani pisan bosančicom na hrvatskom jeziku (na štokavskom i mjestimično na čakavskom narječju), čiji najstariji sačuvani rukopis pohranjen u arhivu HAZU u Zagrebu potječe iz godine 1440. Ovaj zakonik običajnog prava jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatskih povijesno-pravnih spomenika.
. . .
A najvažnija kartolina koja je ikad došla u Kostanje od večeras je svakako mješovita klapa Kartolina pristigla iz daleke Kanade, pa vas najljepše molim, poštovane dame i gospodo, iskažimo ovoj Kartolini dobrodošlicu u Kostanje jednim velikim pljeskom.
Mješovitu klapu Kartolina vodi gospođa Višnja Tijardović koja je zajedno sa svojim suprugom, a našim Poljičaninom Zoranom Tijardovićem i osnovala klapu te oboje u njoj pjevaju. Zbog ovih doista posebnih okolnosti, bit ću slobodna odstupiti od zadane programske sheme i zamoliti ih za riječ-dvije o dojmovima po dolasku u Hrvatsku i Poljica.

1. Klapa KARTOLINA (mj) – Windsor, Kanada (voditeljica: Višnja Tijardović)

1. Zaspalo je siroče (narodna – obr. Joško Ćaleta)
2. Poljička (Ante Mekinić – Višnja Tijardović)

Osobitost poljičkoga identiteta dojmila je mnoge, pa tako i ruskog znanstvenika Mihaila Pavloviča Aleksejeva koji početkom 20. stoljeća piše o slavenskim (poljičkim) izvorima Utopije Thomasa Morea. K tome, sam Thomas More početkom 16. stoljeća poljičke popove glagoljaše oduševljeno naziva Poly(it)eritu-ma, tj. onima koji istovremeno rabe više pisama (glagoljicu, ćirilicu i latinicu). Konačno, i Napoleonov maršal Marmont, zadivljen Poljicima čiju posebnost upravo Francuzi vojno dokinuše 1807, u svojim je memoarima zapisao:
»(…) Sve u ovoj državi na njezinu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba«.
Znali su to očigledno i prastanovnici ovih prostora među kojima su bili najbrojniji pripadnici ilirskog plemena Delmati, što potvrđuju prapovijesni ostaci nastambi pronađeni na dubini od oko dva metra u srednjopoljičkome selu Podgrađu na lokalitetu Solioce, nastalih otprilike 6000. do 5500. godina prije Krista.
. . .
I sad, zamislite, osam tisuća godina kasnije, eto nam ponovno Delmata u Poljica, točnije u Kostanje gdje nam dolazi pjevati klapa Delmati iz Solina kao čuvar spomena na ovo ilirsko pleme, ali i čuvar uspomene na svog nezaboravnog glazbenog voditelja Ljubu Stipišića Delmatu. Ovu skupinu naših prijatelja iz Vokalista Salone koji odnedavno nastupaju pod ovim imenom vodi maestro Blaženko Juračić, pa pozdravljajući njih pozdravimo i ‘starosjedilački’ dio Vokalista koji zbog ranije preuzetih obaveza nisu, nažalost, bili u mogućnosti pridružiti nam se ovdje večeras.

1. Klapa DELMATI – Solin (voditelj: Blaženko Juračić)

1. Golubice, nemoj spati (narodna – obr. Eduard Tudor)
2. Dobra me je voja (narodna – zapis B. Bersa – obr. Lj. Stipišić)

Rado ističući svoju zavičajnu pripadnost uzrečicom »di ko nika, tu i obika«, suvremeni Poljičani živo baštine duh drevnih Poljica, od osnivača hrvatske kraljevske krvi s početka XI. stoljeća do brojnih plemenitaša i pučana, knezova i vitezova znamenitih po junaštvu u obrani poljičke samobitnosti. Među Poljičanima novijega doba ističu se pak historiograf Alfons Pavić (1839-1919.), etnograf don Frane Ivanišević (1863-1947.), sveti Leopold Bogdan Mandić (1866-1942.), skladatelj Ivo Tijardović (1895-1976.), književnici Drago Ivanišević (1907-1981.), Jure Kaštelan (1919-1990.), Nikola Miličević (1922-1999.) i Josip Pupačić (1928-1971.).
Složit će te se, sve sami kampanel do kampanela kakvima obiluje poljička prošlost, ali srećom ni poljička sadašnjost puno ne zaostaje. U tom smislu spomenit ćemo tek ovogodišnjeg laureata 14. Dana Mile Gojsalić o kojem ćemo u nastavku programa zboriti detaljnije, a do tada uživajmo u zvonkoj radosti donjokaštelanskih Kampanela, postojane mješovite klape koju vodi gospođa Mira Đukić-Milašević.

1. Klapa KAMPANELI (mj) – Donja Kaštela (voditeljica: Mira Đukić-Milašević)

1. Spušta se noć (narodna – obr. Velebit Veršić)
2. Tanja (narodna – Mojmir Čačija)

Duhovno i socijalno ozračje Poljičke knežije ponajbolje izražava srednjovjekovni doživljaj ljudskih prava u Poljicima sažet u statutarnu premisu »neka svak more živ biti«. Tu veličanstvenu ideju punu socijalnog i etičkog senzibiliteta koja je dugo snažila vjeru naroda u snagu svoje zajednice, Poljičani su ozakonili još 12. listopada 1676. povijesnom odlukom svoga plemstva, didića i vlastele, da će »biti vazda u sklad siromaški«. Usporedbe radi, tek 272 godine poslije organizacija Ujedinjenih Naroda u New Yorku usvaja Povelju o pravima čovjeka!
Iako su Poljica još 1750. imala visoko učilište za popove glagoljaše koji su skrbili o duhovnosti zajednice i opismenjavanju puka, povijesne okolnosti uvjetovale su da se pravo na vlastiti način života i krvlju brani. Zato u svijesti puka i danas živi legenda o Mili Gojsalić, poljičkoj Juditi iz doba borbe protiv Turaka koja personificira sva poljička junaštva, ali i žrtve poljičke opstojnosti. Isto doba proslavilo je i Žarka Dražojevića, junaka kojemu je grad Split 1508. godine iskazao čast da kao prvi svjetovni velikaš bude pokopan u katedrali sv. Dujma.
Poljica su, nažalost, i u novije doba svoju slobodu plaćala onim najvrijednijim što imaju – životima svojih sinova i kćeri od onih stradalih u Gatima i Docu Donjem te drugim stratištima na području bivše države za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa do poginulih u Domovinskom ratu na bojišnicama diljem Lijepe naše. Slava im!
. . .
I zato, neka se zna, ‘Vo je naša zemja! Baš tu pjesmu zapjevat će nam u nastavku jedna od trenutno ponajboljih dalmatinskih klapa koja večeras premijerno nastupa u Kostanjama – klapa Kožino iz Kožina kraj Zadra koju vodi gospođa Neda Šarić, pa ih srdačno pozdravimo sa željom da im Kostanje prijeđu u naviku.

1. Klapa KOŽINO – Kožino (voditeljica: Nela Šarić)

1. Vilo dvi jabuke (narodna – obr. Jakov Gotovac)
2. ‘Vo je naša zemja (Jakov Dukić – Mojmir Čačija)

Na kraju ove naše prigodne pripovidi o Poljicima i Poljičkoj knežiji, recimo još i to da zavičaj Mile Gojsalić postaje sve više i turistički zanimljiv čime se ostvaruje i moto ove kulturne manifestacije: (o)živimo baštinu da bismo od baštine i živili!
Turiste, a napose pustolove duha, oduševit će tako poljički kulturološki vremeplovi; od tradicionalnog godišnjeg Jurjevdanskog zborovanja na prapovijesnoj gradini Gradac nad ušćem rijeke Cetine i živopisnog biranja Velikoga kneza na povijesnom poljičkom zborištu Podgradac u mjestu Gata do sve brojnijih kulturnih događanja u drugim poljičkim mjestima. Uz tradicionalno gostoprimstvo, suvremenu turističku ponudu i raznovrsnost plodova zemlje i mora, pravi izazov za gurmane svakako je poljički soparnik, zeljenik ili uljenak, autohtoni specijalitet podneblja koji od 2007. uživa status nacionalnog kulturnog dobra, a od travnja ove godine i evropsku zaštitu kao najnoviji hrvatski prehrambeni proizvod s oznakom zemljopisnog podrijetla.
Kako se legende prenose s koljena na koljeno, tako bi se i pripovijedanje o Poljicima moglo nastaviti novim i zacijelo još nikad ispričanim pričama. No ako smo i ovom kratkom šetnjom kroz poljičku prošlost i sadašnjost pobudili u Vama želju za osobnim doživljajem samozatajne duhovnosti i ljepote, još traje i nadohvat vam je – poljička čarolija!
. . .
Čaroliju ove poljičke glazbene večeri nastavit će naše drage gošće iz druge od jedine dvije srednjovjekovne hrvatske republike na tlu Dalmacije, one Dubrovačke (uz Poljičku, naravno). S tim u vezi, pada nam na um zamisao da bi baš Dubrovnik, kao turistička destinacija neponovljivog šarma i ljepote, mogao Poljicima odškrinuti vrata vrhunskog turizma. Poljičani bi tako zadugo imali od koga crpiti dragocijena turistička znanja i iskustva, dok bi Poljica gosparima dobro došla kao originalno osvježenje vlastite turističke ponude i podsjetnik na zajedničku slavnu prošlost. No dok se nadležni s obje strane ne očituju o našem prijedlogu, uživajmo mi u pjesmi klapskom slavom ovjenčane ženske klape FA Linđo iz Dubrovnika koju vodi maestro Vedran Ivanković.

1. Klapa FA LINĐO (ž) – Dubrovnik (voditelj: Vedran Ivanković)

1. Podiglo se malo četovanje (narodna – obr. Vinko Lesić)
2. Deveta ura (Mato Jerinić – Krešimir Magdić)

Nakon ovog vrlo emotivnog nastupa ženske klape FA Linđo iz Dubrovnika, došli smo i do onog svečanog trenutka u kojem impresivnu nisku laureata Dana Mile Gojsalić svake godine obogaćujemo novim zaslužnim i časnim imenima.
Plaketu Dana Mile Gojsalić kojom organizator izražava svoju zahvalnost na materijalnoj i tehničkoj potpori Danima Mile Gojsalić, Organizacijski odbor ove manifestacije odlučio je ove godine dodjeliti uglednom poljičkom ugostitelju iz srinjanskog dijela ŽrnovniceTomislavu Aljinoviću Rusu koji godinama pomaže ovu manifestaciju pružajući svoje usluge po povoljnim uvjetima, pa je tako jedan od zaslužnih što se Dani Mile Gojsalić pamte i po slasnom zalogaju.
Zasluženo priznanje gospodinu Tomislavu Aljinoviću Rusu uručit će predsjednik KUD-a Mile Gojsalić gospodin Ante Amulić.


A kome i zašto ide u ruke ono najvrijednije kostanjsko priznanje – ovogodišnja »Mila Gojsalić« za očuvanje baštine i opstojnost našeg sveukupnog identiteta – saznat ćemo iz obrazloženja koje potpisuje Organizacijski odbor Dana Mile Gojsalić.
 Laureat ovogodišnjih 14. Dana Mile Gojsalić rođen je 2. veljače 1989. u Splitu, od oca Ante iz Čišala i majke Tihane rođ. Jelavić iz Vrgorca. Djetinjstvo je proveo u Omišu gdje je uz školske počinio i prve nogometne korake. Treniranje nastavlja u omladinskom pogonu Hajduka došavši ubrzo do praga prve momčadi, međutim, obiteljske okolnosti uvjetovale su da već kao 17-godišnjak napusti matični klub i preseli u Sochaux. 
 Nakon dvogodišnje epizode u Francuskoj, kao nadareni ofenzivni vezni igrač sreću je potražio na posudbi u belgijskom Roeselareu no karijeru uskoro nastavlja u Club Bruggeu u kojem je igrao dovoljno dobro da zapne za oko dortmundskog Borussiji iz koje početkom 2013. seli u Wolfsburg. Nakon odličnih igara u Njemačkoj, krajem ljeta 2015. prelazi u redove talijanskog velikana Intera.  
 U reprezentaciji je debitirao u porazu Bilićevih Vatrenih protiv Gruzije, no dobrim nastupom protiv Francuske potvrđuje svoj reprezentativni potencijal i postaje nezamjenjiv. Reprezentativnu eksploziju doživljava na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. gdje sa dva postignuta gola u tri utakmice postaje jednim od naših najistaknutijih pojedinaca, što sjajnim igrama protiv Turske, Češke i Španjolske na netom završenom EURU u Francuskoj samo dodatno potvrđuje.
 Tako je već u 27. godini života sakupio čak 51 nastup u najdražem dresu i postigao 15 zgoditaka čime je skrenuo na sebe pozornost evropskih nogometnih velikana poput Chelsea, Reala, Uniteda, Barcelone i drugih.
 No ako mu je njegovo nogometno umijeće te poljičko podrijetlo i priskrbilo pozornost i simpatije organizatora ove kulturne manifestacije, ono što je presudilo da se ovogodišnja »Mile Gojsalić« – za očuvanje baštine i opstojnost identiteta dodjeli baš njemu, svakako je njegovo sportsko srce kojim pred očima svjetske nogometne javnosti na najčasniji mogući način izgara za svoju domovinu Hrvatsku. 
 I zato je Organizacijski odbor ove manifestacije, u godini u kojoj još uvijek obilježavamo tisućljeće spomena imena Poljica, bez imalo dvojbe jednoglasno odlučio da spomenutom čašću nagradi najboljeg poljičkog nogometaša svih vremena, Vatrenu četvorku i dragog čovjeka –gospodina Ivana Perišića!
Stoga pozivam našeg laureata gospodina Ivana Perišića da preuzme ovo vrijedno priznanje. U ime organizatora priznanje će uručiti programski urednik Dana Mile Gojsalić gospodin Ante Mekinić.
…
Sukladno već ustaljenom običaju, pozivam i pobjednicu ovogodišnje 12. Večeri soparnika gospođu Davorku Zeljković iz Trnbusa u Gornjim Poljicima da našem laureatu uruči najbolji ovogodišnji poljički soparnik.
…
I »Mile Gojsalić« i najbolji poljički soparnik odoše, dakle, ove godine u ruke gospodinu Ivanu Perišiću kojemu još jednom od srca čestitamo, dok je nama ovaj koncertni program nastaviti onako kako smo ga i započeli – dakle, pjesmom i to onom iz pozlaćenih grla Kaštelanki koje su uvijek među favoritima omiškoga Festivala za najsjajnija klapska odličja, pri čemu ni ovogodišnji jubilarni 50. nije u tome iznimka!
Naravno, nije teško pogoditi da je riječ o ženskoj klapi Neverin iz Kaštel Lukšića koju vodi i u njoj pjeva gospođa Antonela Pilić-Burić.

1. Klapa NEVERIN (ž) – Kaštel Lukšić (voditeljica: Antonela Pilić-Burić)

1. Užao si šaptom rijeti (S. Berdović/J. Sinovčić – S. Berdović)
2. Žetvu žela za gorom divojka (narodna – obr. V. Šuljić)

Tko čeka, taj dočeka! Ili, Strpljen, spašen! A može i Konac djelo krasi! Sve su to narodne izreke i mudrosti koje bi se mogle izreći u povodu večerašnjeg nastupa klape koja je nebrojeno puta baš na ovom mjestu svojom pjesmom, svjetovnom i sakralnom podjednako, veličala radosti i blažila tuge svojih sumještana, a koja je tek u ovom 14. nastupu, u koncertu kojem je suorganizator, dočekala priliku da nastupi posljednja umjesto prva. Riječ je, naravno, o klapi Pasika iz Kostanja koju vodi gotovo pa naturalizirani Poljičanin maestro Jasminko Šetka. Pozdravimo ih!

1. Klapa PASIKA – Kostanje (voditelj: Jasminko Šetka)

1. Jur večernjica gori (narodna – obr. K. Magdić)
2. More (Josip Pupačić – Ivo Brkić)

Od klape do klape i od pjesme do pjesme, ispjevasmo mi i ovu našu 14. Pripovid o Dalmaciji tematski posvećenu Poljicima i drevnoj Poljičkoj knežiji.
No prije ‘odjavne špce’ koju u kostanjskom slučaju predstavlja svima znana arija U boj, u boj iz opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, zamolit ćemo, po dobrom starom običaju, sve klape sudionice ovog koncerta da slijedom večerašnjeg nastupa pristupe pozornici kako bi im predstavnik domaćina uručio mali kip Mile Gojsalić u znak sjećanja na sudjelovanje u programu ovogodišnjih 14. Dana Mile Gojsalić, koji su, ponovimo, i ove godine uživali pokroviteljstvo Ministarstva kulture RH, Splitsko-dalmatinske županije i Grada Omiša.
Pa krenimo redom i još jednom nagradimo naše klapske pregaoce zasluženim pljeskom za ovu nezaboravnu glazbenu pripovid o Dalmaciji protkanu prigodnom pričom o Poljicima, zavičaju legendarne Mile Gojsalić:
klapa Mriža iz Splita, ženska klapa Konistra iz Kostanja, mješovita klapa Kartolina iz Windsora u Kanadi, ženska klapa Delmati iz Solina, mješovita klapa Kampaneli iz Donjih Kaštela, ženska klapa FA Linđo iz Dubrovnika, klapa Kožino iz Kožina, ženska klapa Neverin iz Kaštel Lukšića i naš klapski domaćin, klapa Pasika iz Kostanja.
Opraštajući se od vas s dušom punom pjesme, želimo vam laku noć odnosno ugodno druženje u nastavku večeri i napokon, sretan povratak vašim kućama.
Doviđenja i do slušanja dogodine na jubilarnim 15. Danima Mile Gojsalić!
KLAPE SKUPNO:                                                      

1. U boj, u boj (Franjo Marković – Ivan Zajc)

K  r a j 

Tekst originalno objavljen na web stranici: www.croma-co.hr

Pobuđuje li ova kratka pripovijest o Poljicima i u Vama želju za osobnim doživljajem samozatajne duhovnosti i ljepote, još traje i nadohvat Vam je – poljička čarolija!

Autor : 
ANTE MEKINIĆ / Foto: Ante Mekinić i Borko Gunjača
 -
28. veljače 2017.
​tekst originalno objavljen na portalu www.dalmacijadanas.hr

Više o temi na OVDJE.