Poveznica brdašca Sutikve i poljičkog sela Dubrova upravo je veliki kameni križ podignut te 1933. godine kada se slavilo 1900. godina od smrti i uskrsnuća Gospodinova. Ove godine će biti 90 godina da je na inicijativu Djevojačkog društva Srca Isusova podignut kameni križ na Sutikvi, kamenoj stožastoj uzvisini između Solina i Mravinaca. Pisani izvori govore nam da je ime Sutikva dobila po crkvi sv. Tekle (grč. Thékla<Theókleia ‘koja je Božja slava’; < Theós ‘Bog’ + kléos ‘slava’), koja se nalazila negdje u blizini i nastradala je tijekom turskih upada na solinsko područje, a još puno prije toga u njenom je podnožju bilo gradinsko naselje povezano sa Ilirskom Salonom, strateški značajno u obrambenom djelovanju ovoga područja.
„U podnožju brda Sutikva nalazilili su se kava i kamenolom, vlasništvo obitelji Čulić, u kojima su radili moj dida Mate Čotić (1885. – 1961.) i njegovi prvi rođaci Slavko, Stanko i Ivan Juginović pa su vjerojatno Djevojačkom društvu oni bili najprikladniji za obavljanje ovog posla. Koliko ja znam oni su obavili cijeli tehnički posao i na ramenima iznili križ u dijelovima na vrh Sutikve. Moj did Mate bio je vrsni graditelj čemu i danas svjedoči visoki potporni kameni zid bez betona na izlazu iz Dugog Rata prema Omišu.“ – svjedoči nam Matin unuk Ante Čotić, sin pok. Kreše koji mu je ovu priču „kazivao“ u djetinjstvu.
Kako povijest naših poljičkih obitelji ima tragove i zapise koji sežu duboko u prošlost, zahvaljujući mudrosti naših predaka koji su se ujedinili u zajedničku seljačku Poljičku republiku u kojoj se živjelo prema propisima zapisanim u Poljičkom statutu, tako svaka naša obitelj prenosi te priče iz naraštaja u naraštaj trudeći se da nikad ne zaboravimo trude i muke kroz koje su prolazili ljubeći ovaj naš, za nas zaista poseban dio planete Zemlja. Tako i Ante Čotić dijeli s nama ove, ali i još neke zanimljive crtice u nastavku.
„Drugi puno važniji dio ove priče je drama naše obitelji koja je pomalo nevjerojatna. Za mene pravi junaci i heroji ove priče su did Mate i baba Mande (1889. – 1971.) rođ. Domikulić (Kranjac). Kao što sam već rekao did je bio vrsni graditelj, a poslije drugog svjetskog rata imao je pravo na starosnu radničku mirovinu. Nakon što su " osloboditelji " natirali njegove sinove Vladu i Ivana na spašavanje žive glave iza rata u Argentinu i Brazil, a sina Antu (1913. – 1944.) u 31. god. streljali u Mosoru jer je bio brat od Vlade i Ivana, kćer Ljubicu (1920. - 1982.) godinu dana mučili u zatvoru ("narodni heroj" Ante Jurjević Baja) da prizna tko je stričevima pomogao u organiziranju bijega iz Titove Jugoslavije, dida nije zatražio zasluženu mirovinu već je rekao ne treba mi ništa od partizana (tko bi to danas napravio) i osta je sa svojom Mandom, osmero dice od 15 koliko ih je rodila i mojim ćaćom Krešom (1935. – 2006.) kao petnaestim rođenim gladan bez ičega, opljačkan, popljuvan, ponižen , pometenih ambara, odvedene stoke...ali svoj i Božji. Daljnja povjest naše obitelji nakon proživljene drame (pet duhovnih zvanja, unuci brat Ivan, časna Zrinka, časna Milka, brat od Milke pok. fra Ante Luka Čotić i praunuka s. Cecilja Bašić) je dokaz koji potvrđuje kako zlo nema zadnju riječ. I još da napomenem jedan detalj koji je vezan za mog oca Krešu. On je u vrijeme oko 1953. kad je mogao početi raditi i zarađivati za sebe i stare roditelje koji su bili bez prihoda zbog " krimena" svoje braće imao velikih problema dobiti bilo kakav posao čak i u Luci kao običan radnik. Problem su mu radili i neki nadobudni mještani, a po njegovom pričanju na kraju mu je pomogao jedan šef Srbin koji je rekao da što ima veze što su mu bila braća nije to razlog da ne može istovarati iz broda i prenašati vreće ribljeg brašna. Na taj način ga je spasio omogućivši mu pravo na rad.“ – svjedoči nam Ante koji i još pojašnjava „Mojim stričevima je pomogao pok. Petar Bašić Bilić na način da je na dokumente poginulog partizana stavija sliku strica Vlade i tako mu omogućili bijeg. Stric i njegova dica su zbog toga u Argentini nosili prezime Radičić. Petar Bašić Bilić je to velikodušno napravio jer da su ga otkrili i on bi bio ubijen, a uz to je i didu Mati davao svoju zdravstvenu iskaznicu za liječenje jer did zbog krimena svojih sinova nije imao pravo ni na liječenje.“
Ovo je priča iz prošlosti obitelji Ante Čotića koju je želio podijeliti da se ne zaboravi. Hvala Anti na svjedočanstvu.