Dvadestak godina kasnije, 2013. došao sam živjeti u Dubrovu. Već oženjen i sa djecom koja su isto tako zavoljela taj jedinstveni i neponovljivi običaj blagoslova hrane u Lošićima. Taj stari križ za kojeg nitko ne zna od kada je i zašto je napravljen meni puno znači. Tko ga je napravio ne znam ni ja, ali sam uvjeren da razlog zbog kojeg je napravljen i postavljen jest taj da bi se označilo i posvetilo to mjesto na kojem se iz godine u godinu događa blagoslov hrane. Tu na tom mjestu su bili moji i naši preci koje osjećam i danas. Tu na tom istom mjestu su se i oni molili uskrslome Kristu. Tu na tome mjestu ja osjećam povezanost s njima, možda čak i veću negoli na grobljima gdje počivaju njihove kosti. Tu na tome mjestu prisjećam se svoga pokojnoga oca Vale, babe Luce, dida Ivana, strica Ante, strica Age, kume Roze, Marina i Ante Lošića, Kranjaca, Srićka, Nedlijke, Ante, Frane. Tu na tome mjesto osjećam prababu Katu i pradidu Ivana Izidu. Tu na tome mjestu uskrsni je susret sa mojim susjedima. Ne znam do kada će trajati ovaj običaj, jer svaki običaj i nije ništa drugo doli običaj, a ako je običaj onda nije propis zakonom zapovijeđen mada se i kao takav može mijenjati.
Ivica Čotić
Dubrova, Uskrs, G.G. 2024.