Dubrova
Sve o Dubravi na jednoj gomili
  • Home
  • Novosti
  • Povijest
    • Dubrovske priče sa komina
    • Dubrova u arhivima
    • Dubravci poginuli u Drugom svjetskom ratu
    • Poznatiji Dubrovci kroz povijest >
      • Don Tadija Čotić
      • Nikola Ugrinović
      • Marko Sinovčić
      • Mate Uzinić
  • Crkva Začeća BDM
  • Crkva sv. Ante Padovanskog
  • Župska crkva sv. Luke evanđelista
    • Meditacija o križu
  • Crkva sv. Ivana Krstitelja
  • Svetište sv. Arnira
    • Događanja u Svetištu
  • Župa Dubrava
    • Župne obavijesti
  • Multimedia
    • Foto >
      • Proslave svetog Arnira
    • Video
  • Zanimljivosti
    • Drugi o nama
  • Izletišta
  • Planina Mosor
  • Poljička kneževina
    • Arhiv o Poljicima
  • Dubrovštine
  • Telefonski imenik 21252 Dubrava
  • Zemljovid
  • Linkovi
  • Kontakt

Novinarka Silvana Uzinić o prvom danu prometnih blokada

3/24/2020

0 Comments

 

​Bijeg iz blokiranog grada: zalihe doma su pri kraju, a meso i vino u konobi pod Mosorom. Kako ćemo, svugdje su patrole? Krenuli smo, pa što bude...

Osjećaj neslobode kretanja je svima nama, zapravo, nedokučiv. Je, sve smo dobro razumili, ne smimo nigdi i ni sa kim, ali jesmo li to zbilja shvatili?
Ja, kad najdublje promislim, baš i nisam, priznajem. Iako sam baš ja ovu zabranu kretanja izvan mjesta stanovanja očekivala, možda i prije drugih, valjda zbog predoziranosti vijestima o koronavirusu. Danima mužu govorim “kako ćemo do vina, do kumpira i kapule”, a on me ne benda.
– Čoviče, nije ti jasno da neš moć doć do konobe...
Jer konoba je, zaključili ste, izvan mjesta našeg boravka.
I naravno, zalihe su doma u Splitu pri kraju. Ne znam kako vi, ali nama je apetit skočio na neviđeno. Valjda zato šta se ne mičemo iz kuće. Svako malo neko od ukućana gleda u frižider. Mali minutama u njega bulji kao da vidi otočić na horozontu. A ustvari ne zna šta će sa sobom. Kužim ga jer i ja bih baš svaku večer pravila kolače.

– I šta ćemo sad – pitam ga konačno u utorak ujutro kad su počele stizati vijesti da policija blokira ulaze u grad.
– Čekaj, pa mi smo skoro u granicama grada. Moramo probat! K vragu, možemo reć policiji da imamo kokoši i da ih triba nahranit – skočila mu inteligencija naglo.
– Znači, idemo pa šta bude.

​TJESKOBNI GRAD

– A šta će bit. Može nas zaustavit gori kraj Svetoga Luke di se i nekad zaustavljalo dušmane, a ne virujen baš da će neku patrolu baš gori poslat. Granice su u Sitno Gornje, ako ne prođemo dalje, idemo do Pave Gruice. Vidit ćemo čovika pa s njin proćakulat priko tarace i to je to.
– I kupit u njega koju verduru – zaključim s idejom da ću prvoga lika kojeg gori sretnem pitat da mi proda zelen.
Stavili smo maske i dezinficijense u džep, bez njih ne idemo ni do zahoda ovih dana. Vozimo se put Žrnovnice, sve mirno i prohodno. Na televiziji smo vidili zastoje na onom rotoru, čuli smo da su barikade između Podstrane i Dugog Rata, nadamo se da nisu i u Strožancu.
– Juppiiiii, nema ih!
Nema ih nigdi, u Žrnovnici nešto ljudi pred samoposlugom, nešto pred ljekarnom, nešto dostavnih vozila je projurilo mimo nas i to je to. Penjemo se na Mosor kao i stotinu puta do sada.
Prisjećamo se onog velikog požara za koji smo mislili da je apokalipsa. A vidi sad! Užas ostavljamo iza sebe, tjeskobni grad koji iza zatvorenih škura čeka izvještaje Stožera. Da se bar sad možemo šmrkom boriti protiv prijetnje. Prolazimo kroz Sitno Donje, nigdi nikoga. Samo onaj jedan isti pas na lancu. Evo i Zvjezdano selo. Pomalo sve izgleda kao povratak u normalu. Muž se smije i dobacuje mi da mogu bit sritna s njim u životu.
– Vidiš – govori mi. – Da san onda iša s tobon u kazalište umisto šta san mastija grožđe i sadija kumpir, a di bi danas? Priznaj, napokon, da si se dobro udala, a?
– Ma je li te to virus puka, šta ti je?
– Je, je. Puklo me je puno toga važnoga ovih ludih dana. Ozbiljno ti govorin da san razmišlja o smislu života... – tavrlja on i usporava pred punktom di prestaje splitska ingerencija.
– Ako ih sad iza ove okuke ne bude, spašeni smo.
– Nemaaaa ih.
– Ajme meni, kršimo li mi ustvari zakon – pitam ga.
– Zakon? Pa šta ti je? Zakon je da si ti sad tribala sidit na zadnji sic jer me možda nesvjesno ugrožavaš. Ne kršimo ništa, čoviče, moramo doć do spize.
Stižemo u malo misto na mosorskim padinama, u njemu sve ka i prije. Osim šta, čini se, ni duše nema na ulici. Dvojica uz put iskrcavaju žalo. Trgovinica radi, ali nema nikoga pred njom.
– Skini masku, majke ti, ako te ko ovde vidi, mislit će da si bolesna – naređuje mi. Jer sve je kao i uvijek. Polja u daljini, crkvica i groblje na uzvisini, hrastovi obrasli puzavicom...
Samo su se ljudi zavukli doma, ni ovde ih pred kućama nema. Otvaramo prozor na autu, ah zrak, čisti mirišljavi kisik. Puna konoba nas čeka, ali ne da nam se unutra. Vani je predivno.

NIŠTA NE SMETA

– Ajmo prošetat planinarskom stazom malo gori!
Nikad mi se priroda nije učinila ljepšom, aromatičnijom, bitnijom...
– Pomiriši – govori mi on i pod nos mi pruža među prstima smrvljeni mravinac. – Jesan pogodija, je li origano, a?
– Ajme lipote, a vidi šparožinu, ima li koja?
– Ne znan, pari mi se rano za ovu visinu, čekaj da povirin bolje. He he he, evo je jedna, ali žaj mi je ubrat kolicna je. Tek su počele.
Stvarno, ne mo’š bit ovca pa tamanit ovu lipotu. Ako nas ko od mještana vidi, narugat će nam se da smo sad došli njima kad su nan zatvorili tržnice. I još došli zarazu širit, ajme meni. Ma nemojmo još doma u grad, nemojmo, neka ovo traje koliko god može više. Hladan vjetar brije sa Svetoga Jure. Drača nam kida jakete, ali ništa nam ne smeta. Zaboravili smo koronavirus i sve one antiseptike u hodniku kraj ulaznih vrata, zaboravili smo na čas na Beroša, Markotićku, Italiju, Španjolsku... Zaboravili smo stvarno ono što je nestvarno. Bilo je nezaboravno, nikad tako izvoro i čisto. Dezinficijens? Ovde? Ma daaj...
Ipak smo, mic po mic, pronašli stručak šparoga, divili se mejama, vračama, stablima i smriču. Iz konobe smo napunili portapak, nosimo u grad mesa, vina i kolača, bolestan je, nek ojača, rekla bi Crvenkapica.
Nazvali smo Pavu u Sitno.
– Šta ima prijatelju, držite li se razmaka u ovoj lipoti?
– Stara, moja, držimo se i mi. U malu trgovinicu jedan po jedan.
– A ima li svit verdure?
– Slabo ti sad ima, nešto rašćike i blitve, ali svi smo posadili kumpira i kapule...
Triba li išta?
– Ništa. Zasad. Sritno svima!
Sritno i nama. Vraćamo se u grad, na Strožancu u autu zatvaramo prozore. Tužno se s petsto metri nadmorske visine spustit u pustoš. Ono šta je bilo gori sad je doli.
– Šta mi se sad sve ovo ovdi čini bolesno – govori on bezvoljan dok pustom ulicom ulazimo u kvart.
PIŠE SILVANA UZINIĆ
24. ožujka 2020. - 19:20
Tekst izvorno objavljen u Slobodno Dalmaciji
0 Comments

Nediljka Čotić evangelizira svojom pojavom

3/2/2020

0 Comments

 
Prenosimo cijeli tekst koji u Facebook grupi Face Splita objavila Žana Krželj. Na koji način je naša časna dotakla Žanu  pročitajte u tekstu koji slijedi:
Picture
"Iako sam u maškarama bila samo jednom u životu, ipak volim ove karnevalske dane i skoro pa zavidim ljudima koji imaju i duha, i mašte, i volje da se barem malo, maškaraju i zabave.
I tako sad na blagajni u DM -u, taman da ću komentirati preslatke kostimirane prodavačice, kad mi pozornost privuku točkice na glavi žene ispred mene. Iako je imala šlajer kakve nose časne, zbunilo me. Znamo da časne ne idu u maškare i nisu točkaste. A ipak, cijela pojava, ajmo reć, stajling, je bio časnički, a i žena je naprosto značila lijepom energijom.
- Oprostite, jeste li Vi časna ili je ovo točkasto nešto za maškare?
- Ma to su mi kolegice dale da stavim.
- Eto na, a ja mislila da ste stvarno časna. Baš mi tako zračite.
- Ma jesam, stvarno sam časna :)
Razveselila me i uljepšala mi dan. I zato što je stavila točkice , i zato što je, barem malo, izašla iz časničkih okvira, a i zato što je cijeli prostor dućana obasjala svojim osmijehom.
Rekla je da radi u školi Manuš i pokazala mi najnoviju snimku s upravo završene nastave. Točkasta časna dirigira, a maškarana dječice pjevaju 'Volim te, Hajdučeee...'.
Nisam za vjeronauk u školama, ali za ovakve časne jesam - pa makar i u školi bile."

Donosim i komentare koji su uslijedili nakon objave posta:


  • Olgica Grizelj Ivić Časna Katarina iz oš Manuš, omiljena kod djece, a i roditelja
  • Ivona Krizulovic Divna
  • Alenka Radičić-Bešker Nediljka Čotić e baš si super♥️
    Maja Medić To je naša Kate, jedna i jedinstvena !❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️
    Julia Vladusic Bas je simpaticna!!
    Zrinka Ivanda ČASNA KATARINA❤️❤️
  • Marina Dumanic Buzov Hvala joj za sve!Dinova baka❤️
    e volim, bez obzira na vjeru

    Zrinka Kežić Gabrilo Bravo, casna!
    Dubravka Cubric Nediljka Čotić Baš je splitska faca ♥️👏😀
    Iskra Mincek Bravo časna 👏
    Ljiljanka Mandić Bravo

    Lada Rezic Ma, to je naša sestra Katarina!💖
  • Sanja Pavicic Perkovic Duša ❤️
  • Mariana Mare👏❤️
  • Nada Zec Bravo 👍👍
  • Frane Niceno Sestra Katarina iz Sv. Roka na Manušu
  • Vesna Grbavica To je moja časna, moja radost od malih dana.
    Toliko dobrote i radosti je u njoj.
    Hvala ti za sve!!!

    Vinka Ivelić-Puhar Casna Katarina, Zupa Sv. Roka, Glagoljasa ulica. Vjerouciteljica i razrednica u OS Manus. Omiljena svima. Uvik nasmijana, dobre volje.
    Marija Čakić Naša Kate,najbolja...jedina <3
  • Mirjana Nićeno Nasa casna Katarina❤👍
  • Nina Zara
    ❤
  • Valdivia Brtan Katarina časna sa najlipšim osmjehom, i najveselija znam je ima tridesei kusur godina
  • Biserka Milicevic Super prepoznala sam je odmah.😈👺🥳
    Doroteja Martinic Nasa divna casna,dusa nasa andel mojoj dici odmalena❤
  • Natasa Busic Casna Katarina, dusa od casne ❤️
  • Snježana Jurić Grgić Isti osmjeh ka i prije 30 god.❤️
  • Nevena Benzia Zubović Divna žena, meni je predavala vjeronauk
  • Gordana Tomaš Časna koja vraća vjeru u ljude, toliko jednostavna i iskrena, a uvijek nasmijana 🤗, jučer slavila rođendan✨
  • Marica Jukić Bravo časna
    Dijana Stela Znam je. Nisam ni ja za vjeronauk, osim kad je časna Katarina u pitanju.
  • Ivo Nakir Bravo časna,ja sam za vjeronauk u školama!Danica Danica Moja casna iz skole 🥰
  • Katharina H. Viskic Draga, posebna. Tako je dobro poznavati je❤️
  • Samaržija Ivka Časna Katarina... Ako nisam pogriješila... Bila u crkvi Sv. Roko♥️
  • Toni Silobrčić je je ka časna Katerina je televizija u boji ka
  • Dorinda Dabro Ružić Časna Katarina, kraljica... Da, uvijek nasmijana iako joj djeca nisu uvijek bila dobra na satu... Morala je poduzimati i represivne mjere ponekad (slati djecu u kut, ili povući za uho...), ali nitko to nije uzimao za zlo jer bi je stvarno provocirali... Legenda bila i ostala.. 😂😂😂😂🤣🤣🤣
    Hrgović Anka Desa Draga moja Katarina.... Naša Katarina.... Kad nju sretneš dan je predivan....
  • Kristina Nićeno Jurjević Nasa draga casna Katarina, kraljica!!! Jedna i jedina ❤❤❤
  • Mirjana Balen Krasno izgleda S ovim povezom na glavi!
    Sanja Bošković Kuzmić Vidala sam ju u sv.Roka uvijek nasmijana...
    Vedrana Španjić Baš lipi tekstić!😊 Časna Katarina Čotić, predavala mi vjeronauk u Manuša! Super žena i uvik vesela! E da i neka nama vjeronauka i njenih kolega u školama.....😊
    Helda Helda Bvb👏💞💖
    Keti Jerat Predraga časna Katarinaaa....malo je takvih divnih duša ....❤️❤️❤️
  • Sandra Lisica Ova časna je uvijek nasmijana 🤗Orjena Kovačević Dica je OBOŽAVAJU!!!!!! Draga časna Katarina💕
  • Iva Horvath Zana, lijepo ste ovo napisali, bas lijepo.​
  • Ana Beran Zana, to je moja časna Katarina, predobro i fino stvorenje.Sve stigne iako ima i previse zaduzenja....iz njene obitelji je jos jedan svecenik u Splitu, a i biskup Uzinic ,najbolji biskup u Hrvatskoj....porijeklo i odgoj ...
  • nušu' ❤️
0 Comments

DALMATINSKA KUŽINA: Pojiški soparnik - najslaji na svitu!

8/11/2018

0 Comments

 

'Maestrochef' Siniša Vuković piše o tradicionalnoj dalmatinskoj spizi:

Danas kad ideš gledat ča je u Dalmaciji ol spize najstarije, uza braški vitalac siguro je to soparnik ča se oldavna čini Braču priko puta, ustvari priko konala – u Pojiciman. Je, nima nikakove veze ča su to vode navrnuli Turci, ali smo mi to ćapali za se, koda je naše, i ne more u nikakovon Turskon to bit boje i guštožije! Pogledaj: brašno ča se meje pol žrniman na Cetini, blitva ča pročedije i niče u 'pasikan' naviše mista po Mosoru, luk ča reste u jerulan prid kućon, uje ol maslin ča su isto i kolo kažota i vanka sela… e, ol tega svega, domaćega, čini se pravi i najslaji soparnik na svitu. A ti isti Turci, ki su nas naučili zamotavat i sarme i soparnike, baš su rastirali Pojičane po Braču, u Kandijskin gveran, ča se i danas najboje vidi po prezimeniman: sva mista sa bande Brača ol bure, navlaš ol Pučišć pa sve do Sumartina, jemadu pusta prezimena kako i u Pojiciman – odo tamo su i moji Vukovići priplivali – a da su Bračani i Pojičani ista krv more se ne samo vidit, vengo i čut, kal se usporedidu starinski pučki crkovni napjevi, naročito oni u korizmi. Pa se nemaš ča čudit kal čuješ da Kostanje na tarafermi i Povja na škoju pivadu istu melodiju salma oli pištule. Oli kal vidiš da Novakovićih jema more u Naklican i u Sumartinu, a, pritpostavka, pustih Bulićih u Tugaran pod Mosoron i Pučišćiman na Braču, pa i u mene u Selciman. A tote je i čakavica, normalno, pa se more reć da su dična i slavna Poljička Republika i 'Republika Broč' jedno te isto, na kraju i na škoju, baš ka i Turska: jedna zemja, a na dva kontinenta… I vodu kal na Braču pustiš na pipu, to Cetina iž nje teče… Jema tega jošćec, ma nemamo mi ovode mista.
Gremo mi ispeć soparnik.
U počelu ćemo zamisit tisto. Kilo brašna nan je dosta, glalkega brašna ilitiga 'muke', u kega ćemo ulit u potiću mlake vode ča smo prin tega u njon raskravili na kućarinu soli. Umisit ćemo tisto, dobro ga izmejat dlanoviman i prstiman, doklegod nan ne dojde meko ko guzica u diteta kal mu minjamo pelenu. Tisto vada bude meko i koda laštik: da ga kašnje, bude lazanjat lašnje. Pokle smo ga umisili, razdilit ćemo ga u dva dila, dvi grude, pa svaku metnut na svoju siniju ča smo je posuli su pinkicu brašna. Pokrit ćemo tista krpan, pa molat da oldahnedu jednu po ure.
Taman da naložimo oganj i pustimo ga da se učini u žeravu. Oganj vada bude ol hrastovine oli graba, a more se užgat i drivje ol klina oli glavurina od loze. Pa neka plandiža…
Je pasalo po ure olkada tisto počije, olgrnut ćemo krpu sa jedne sinije pa ćemo rastanjat tisto dugaškin okruglin lazanjuron, koda po šćapa ol metle, samo bokun debjega. Isprva činimo s tiston gori doli, dokle ne dojde ko babarin, pa se ondac sinija obrne i stane lazanjat na drugu bandu, tako da se širina izjednači sa svih stran. Di i di prosut ćemo pinkicu brašna da se tisto ne zalipi odizdali, a i odizgari ćemo ga posut pa privrnut priko lazanjura, i daje tanjat. Dokle tanjamo tisto u rolu priko lazanjura, pomnjivo ćemo rukan dodatno pečit tisto: kako gremo sa lazanjuron prama naprid, no tisto ča nan je pod rukan dlanoviman ćemo vuć ustranu, desnin udesno, livin nalijevo krug. To ćemo činit doklegod se tisto dobro ne raširi i ne stanja, pa ćemo ondac molat lazanjur i rukan đentilo rastegnut tisto do priko rubov sinije. Kakogod smo vo učinili sa jednon grudon tista, učinit ćemo i sa non drugon.
U kajinu smo jurve prin bili narizali blitvu ko kupus oli rašćiku na tabak. Blitva vada bude starikova, nikako mlada, jerbo će se mlada ispišat i soparnik se neće lipo ispeć. Ol blitve se koristi samo ni zeleni list, a bili dil ne, osin ako je pri vrhu mekji. U jedan soparnik poć će tri kila blitve. Skupa u blitvu metnut ćemo i jednu usitno iskrižanu kapulu i po struka petrusimula. Sve to vaja oblit sa jednu dobra dva deca maslinovega uja, i rukan dobro izburtit. Tu smjesu sadar vaja iskrenut priko tista na jednon siniji, pa ga lipo rastrkat na sve strane jednako, da bude jednu dva prsta ol kraja. Čin smo to učinili, na lazanjur ćemo namotat no drugo tisto sa druge sinije, pa ćemo ga lipo pomalo razmotat priko blitve i prstiman flako pobit sada već deboto soparnik, ter ćemo učinit da kraji prihitadu. Te kraje ča prihitadu pa visidu, nožon ćemo okinut tako da duplo tisto sa sinije ostane prst dužine vanka nje. E, ondac ćemo kažiprstiman i palciman počet s jednega mista zamotavat soparnik – to hoće reć 'zavrnjokat' – sve doklen okolo ne dojdemo do nega mista odakle smo partili. Sal ćemo vazest nu drugu liberu siniju i š njon pokrit imbazdani sirovi soparnik, pa ćemo ga okrenut naopako, da no gori dojde doli. 'Soparnikanski obrat', reklo bi se…
Doklen smo mi sve vo činili, i govorili, oganj je u kominu dogori. Žeravu ćemo lopaton istuć da se izmrvi, da se dobro izmiša sa lugon, pa ćemo je ondac razgrnut polak u livi, a polak u desni kraj komina. Šamotni matuni su se dobro raškaldali i sadar čemo jih izmest metlicon. Na matune ćemo prosut pinkicu brašna, pa ako se ono zapali znači da su matuni puno žeštoko vrili, a ako brašno samo poškuri, e to će reć da na nje moremo iskrenut soparnik sa sinije. Pa ćemo ondac prislonit siniju i š nje, hiznuć naglo rukan, pustit da popuzi soparnik ko sa tobogana.
Kal je on lipo lega na sri komina, počet ćemo ga zasipat sitnon žeravon i lugon, šupraškon, doklen se cili lipo ne zakopa. To kal ga se gre zagrnut žeravon, reče se da ga se gre – "zaprećat". Žerava će ga lagahno peć odizgari, a vrili šamotni matuni grijat ćedu ga izdešota. Drvenon spicon, kadikad, pripomišćat ćemo žeravu sliva nadesno, a ako di na krajiman počme pušćat paru pričepit ćemo s ton spicon, da se tisto zalipi, da se zavari, i da ferma puhat iznutra. 
Poslin jednu še-sedan minutih soparnik će odizdali počet kisnut. Nabubrit će ko žmad na koži. Ako se u jednen kraju ni poldiga, to znači da je puno žerave, da je vele piza, pa ga tote vaja raskargat i dat mu da se digne. Mislin, soparniku dat da se digne… Tako pol žeravon napuhan, on kuha. Šćapon i daje vada pripomišćamo žeravu, odovamo prama onamo, i nakon nikih dvadesetak minutih oštron spicon probit ćemo skraja soparnik da se ispuše, da pade. Neka na njemu olpočine 'mrtva žerava'. Pokle je pasalo jošćec minut dva, reterat ćemo š njega žeravu, pomest lug i dobro ga ispuhat, pa ga zarotirat i pustit da pinkicu odizdali jošćec se zacmari, već naprama ten kakov mu je ten…
Ako ni dobro pečen, zaprećat ćemo ga jopeta sa žeravon i lugon, da jošćec bokun se ispeče, ma vaja bit atento, da ne izgori: da, zanamisto soparnik, kal razgrnemo žeravu na kominu ne najdemo – opanak.
Ispečen soparnik prvo ćemo dobro ispuhat od luga, a ondac ćemo ga sa šamotnih matunih vratit nase na siniju, dobro ga pomazat maslinovin ujen i posut usitno, ma baš usitno iskrižanin lukon. Kal smo ga tako dobro pomazali i ujen istrličali – koda smo apena zaredili biskupa – nožon ćemo ga narizat na po pergnja široke fete, pa ondac jopeta treso isto tako, kako bismo dobili komade u obliku romba, ilitiga 'pašajice', i tako jih rukan jili. 
Vaja notat da se ne fete iz sride soparnika vavik dajedu gostu, oli najvećon tešti ča je za stolon – glavi fameje: nonotu oli ćaći – i u tu se bužu u siniji metne bukara sa crnin vinon. U vrimeniman ča su za namin, soparnik se je peka ko posna spiza, siromaška, na Veli petak i Badnji dan, ma i kal bi se težaci vraćali iz ložja i na blajdan Vele Gospe i Svih Svetih.
Danas se soparnik ji bilo kada, jerbo ga se išće, jerbo je lip, jerbo ga se hoće i jerbo se brez njega ne more.
0 Comments

Projekt 20 dana dobrote

6/30/2018

0 Comments

 
U razdoblju od 27. studenoga do 22. prosinca učenici 2. i 4. razreda PŠ Dubrava sudjelovali su u projektu 20 dana dobrote. Cilj projekta bio je u učenicima probuditi ljubav, dobrotu te osjećaj solidarnosti prema onima kojima je to potrebno kako u užoj, tako i u široj društvenoj zajednici.
Razgovarajući o dobroti prvog dana Projekta, spoznali smo da činiti dobro možemo na mnoštvo načina. Na pitanje što je to dobrota, učenici su odgovarali: Dobrota je kada drugima pomažem, umjesto mame pospremim krevet, podijelim s prijateljem svoju marendu, igram se s onima s kojima se drugi ne žele igrati, poštujem pravila, opraštam, podijelim zadnji komadić čokolade s tatom, bodrim prijatelje…
Dobra djela učenici su radili u školi (pisali prijateljima lijepe poruke, pomagali u učenju, hranili ptice u školskom dvorištu…) i kod kuće (sakupljali plastične čepove, pomagali roditeljima u kućanskim poslovima…).
Uključili smo se i u humanitarnu akciju A di si ti?! udruge Most koja brine o beskućnicima grada Splita. Prikupili smo knjige, stripove, igrice, nakit, ukrasne predmete i igračke te ih odnijeli u Udrugu.
Projekt smo završili božićnom priredbom kojom smo željeli razveseliti roditelje i zahvaliti im za svu ljubav koju nam pružaju.
Svakodnevna mala zrnca dobrote koja smo dijelili drugima umnožila su se u osjećaje sreće, zadovoljstva i ponosa.
Napisala 
Ana Beović / datum: 17. 1. 2018. 18:30

0 Comments

Božićni koncert i priredba u PŠ Dubrava

6/30/2018

0 Comments

 
Posljednji tjedan prvog polugodišta bio je prepun događanja u PŠ Dubrava.
20.12. posjetili su nas učenici i profesori Glazbene škole Lovro pl. Matačić. Ovogodišnji program bio je nešto drugačiji. Svoje glazbene vještine prezentirali su nam ne samo učenici,  već i ravnatelj te profesori glazbene škole. Učenicima su podijeljena glazbala Orffovog instrumentarija kako bi i oni mogli sudjelovati u stvaranju zvukova božićnih pjesama. I ovoga puta gosti su stigli s poklonima. Svaki učenik je dobio paket pun slatkiša, ali i nešto mnogo vrjednije, spoznaju da nisu sami, da postoje ljudi koji žele njihovo djetinjstvo obogatiti novim iskustvima i učiniti ga sretnijim. Zahvaljujući roditeljima i ravnatelju naše škole,  druženje smo završili uz stol bogat kolačima i soparnikom.   
Već po tradiciji, posljednji dan nastave, održali smo božićnu priredbu i prodajnu izložbu dječjih radova. Uživali smo u glumi, pjesmi i plesu, a sretna i ponosna lica naših roditelja bila su najbolji pokazatelj da smo to odlično odradili. Prodajom božićnih ukrasa zaradili smo 605 kn, od kojih smo 500 kn uplatili za liječenje mladića Ante Bulića iz Tugara, a preostali novac smo ostavili za potrebe učenika u 2. polugodištu. Na praznike smo otišli ispunjeni radošću i mirom znajući da smo se potrudili da i druge, barem malo, u ovo božićno vrijeme usrećimo.
Napisala: Ana Beović / datum: 14. 1. 2018. 12:32
Picture
0 Comments

Dubrovci u Rostovu

6/28/2018

0 Comments

 
Picture
Picture
Opako sparni i lako zavodljivi Rostov na Donu zamalo smo napustili s praskom. Nije bilo baš daleko. Sa škripom guma i do daske odvrnutom Metallicom iz trošnog automobila opičenog taksiste, banuli smo u sitne sate na vrata našeg hotela. Kad tamo specijalna policija.
"Nije valjda zbog vas", dobacio je taksist koji kao da je izašao iz Tarantinovog filma.
"Taman smo se vratili iz grada i legli. Odjednom je zazvonio telefon, s recepcije su nam rekli da hitno odemo van", prepričali su nam što se dogodiloKarlo i Tom Čotić, otac i sin, australski Hrvati iz Melbournea, koji su odsjeli u našem hotelu na periferiji Rostova. Zatekli smo ih u foajeu hotela.
"A bilo je panike, neki su trčali po stepenicama. Dobro je što niste bili ovdje. Izveli su nas sve ispred hotela, policiji je trebalo nekih sat vremena da pretraži hotel. Mi smo onako šokirani stajali na sigurnoj udaljenosti i pratili što se događa. Srećom, nije bilo ništa, lažna dojava. Nije bilo baš ugodno vratiti se u hotel. Stariji bračni par iz Engleske zatražio je premještaj u drugi hotel. Mi smo odlučili ostati", priča nam Karlo, fini gospodin u zrelim godinama, inače rodom iz Dubrave, sela iz okolice Splita.

"Otišao sam trbuhom za kruhom prije pedeset godina. Sin mi se rodio u Melbourneu. Prvi put pratimo Vatrene na velikom turniru. Prava avantura. Odmah je sve krenulo težim putem. U Singapuru smo zakasnili na let za Dubai, jer je zrakoplov kasnio, pa su nas skrenuli na Peking. Tamo smo prespavali, pa za Moskvu", prepričao nam je Karlo, a Tom se ubacio na vrlo dobrom hrvatskom.
"Nije to sve. Naplašili su nas da neće biti hotelskih mjesta u Rusiji, pa smo riskirali i rezervirali sobe u Kazanju. Platili smo i vlak od Moskve, a na kraju Hrvatska potuče Argentinu i bude prva, ha, ha, ha.. Sve nam je propalo, novac ne vraćaju. Ali, nema veze, presretni smo da Hrvatska pobjeđuje, i da gledamo to uživo", s osmijehom od uha do uha prepričao nam je Tom, muškarac u kasnim dvadesetim.
Neće grom u koprive"Dugo nisam bio u Hrvatskoj. Zadnji put prije 12 godina, došao sam baš kad je Hrvatska igrala s Brazilom u Splitu. To se pamti za cijeli život, atmosfera je bila sjajna. Nadam se da ću još jednom doći prije mirovine", smije se Karlo i objašnjava da je Australija daleko, a nema se puno vremena, godišnji kratko traje, ni troškovi nisu zanemarivi.
"Sad nam se ukazala šansa da pratimo Hrvatsku i tko zna kada sljedeći put. Nadam se do kraja života barem još jednom ovakvom turniru", kaže Karlo.

Autor: 
Ivica Medo iz Rusije
Tekst izvorno objavljen na portalu gol.dnevnik.hr

Picture
0 Comments

FOTOGALERIJA: Sveti Duje,Arnir i Staš se vratili na Kman

5/5/2018

0 Comments

 
Picture
Bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu 'O upravljanju Carstvom', u gl. 29., pripovijeda kako su se Slaveni sukobili s Romanima te osvojili Salonu. Ugroze su prijetile i drugim gradovima. Zbog toga je i Ivan IV. organizirao translaciju moći svetacaSplitski salezijanci iz župe Marije pomoćnice kršćana na Kmanu odlučili su ove godine na poseban način obogatiti blagdan svetoga Dujma, zaštitnika grada Splita.
Tako će uženin samog blagdana, koji se slavi u ponedjeljak 7. svibnja, dva dana ranije, u subotu 5. svibnja, u kapelicu svetog Duje na Kmanu biti stavljena slika sv. Duje s dvojicom salonitanskih mučenika, sv. Arnirom i sv. Stašem (Anastazije).
– Mi tu sliku posjedujemo godinama, i držimo je i čuvamo u župnom uredu. No, ove godine, kada se slavi pedeset godina povratka salezijanaca u Split i Dalmaciju, odlučili smo sv. Duju vratiti u kapelicu, te tako ujedno dati lijep dar Splitu i našim vjernicima. U kapelici je prije našeg dolaska na Kman bila druga slika sv. Duje, ali nje odavno više nema. Sada će sveti Dujam ponovno doći u kapelicu, gdje mu je i mjesto – kaže don Anto Amidžić, župnik na Kmanu.

U kapelicu će biti, otkriva nam dalje don Anto, stavljena kopija slike, čiji vrijedni original, nepoznatog autora, datira iz otprilike 1850. godine. Original je nedavno po drugi put renoviran, a napravljena je za ovu prigodu i kopija. Prvi put sliku je oko 1935. godine renovirao poznati hrvatski slikar Slavko Kopač, koji je živio dugo u Francuskoj.
Treba podsjetiti i da, uz katedralu, na splitskom području ima još dva sakralna objekta posvećena svetome Dujmu. To je crkvica u Dujmovači te kapelica na Kmanu.
– Pitanje ostataka, to jest relikvija svetog Dujma, njihova konačnog mjesta i u vezi s time legendarnom premještaju svetačkih kostiju u Split iz Salone, poprilično je složeno – kazuje nam Bernard Dukić, profesor povijesti i engleskog iz Splita.

Dukić je diplomirao na Atici, a poviješću se i dalje bavi.
– Prema predaji, ljudi koji su nosili kosti mučenika i biskupa salonitanske crkve, svetog Dujma (Duje), u Split to jest Dioklecijanovu palaču iz razorene Salone, našli su shodnim odmoriti se na dva mjesta. Jedno od njih je mjesto pod nazivom Dujmovača, toponim koji jasno čuva neku uspomenu na sveca zaštitnika Splita. Drugo je mjesto na kojem je danas podignuta kapela posvećena istom svecu koja se nalazi na Kmanu – kazuje mladi povjesničar Bernard Dukić.

– Ono što je bitno za ovu priču jest prijenos Dujmovih ostataka, relikvija – objašnjava Dukić.
– Svi ovi salonitanski mučenici, martiri, prikazani su na jednom vrlo bitnom mozaiku u kapeli izgrađenoj pokraj lateranske krstionice i oratorija sv. Ivana Evanđelista u Rimu. Liber pontificalis, knjiga koja sadrži podatke o rimskim biskupima, papama, govori kako je papa Ivan IV. Dalmatinac (641. – 642.) poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru da oslobodi zarobljenike koji su dopali u ruke poganima te otkupi svete relikvije tih mučenika. Nakon toga je posvetio crkvu u čast Venanciju, Anastaziju i Mavru te na mozaiku prikazao sve te spomenute svece – kazuje Bernard Dukić.

Pojašnjava zbog čega je ovaj prijenos svetačkih relikvija bio uopće potreban.
– Odgovor, naravno, glasi da je to zbog političko-društvenih previranja u ranom srednjem vijeku. Nakon pada Salone početkom sedmog stoljeća i pustošenja Avara i Slavena, kršćanske crkve u nekoć rimskim gradovima bile su izložene napadima kao i sami gradovi. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu "O upravljanju Carstvom", u gl. 29., pripovijeda kako su se Slaveni sukobili s Romanima te osvojili Salonu. Ugroze su prijetile i drugim gradovima. Zbog toga je i Ivan IV. organizirao spomenutu translaciju moći svetaca – veli Dukić.

S druge pak strane, postoji tradicija o kojoj piše i Toma Arhiđakon u svom djelu "Historia Salonitana", kako je splitski biskup Ivan Ravenjanin, kojeg neki smještaju u osmo, neki u sedmo stoljeće, organizirao prijenos kostiju salonitanskih mučenika iz porušene Salone u palaču cara Dioklecijana, Spalatum, iz koje će se razviti Split, objašnjava prof. Bernard Dukić, te donosi malo poznate zanimljivosti.
– Pođemo li od pretpostavke da su Salonitanci ipak sačuvali svoje relikvije i prenijeli ih u palaču, u tada grad u nastajanju, onda treba uzeti u obzir i topografiju cijelog područja. Naime, područje današnjeg Splita je bilo ager (polje) Salonitanaca. Ono je po rimskom običaju pravilno podijeljeno. Ta katastarska podjela naziva se centurijacija i za opaziti je kako su linije podjele ponegdje ostale i u današnjem Splitu.
Linije između podijeljenih polja služile su i kao putevi, a neke današnje važne ulice Splita (Zrinsko-frankopanska i Poljička, primjerice) vode točno tim linijama. Jedna od tih linija prolazi i preko Kmana – pravilna crta koja od Salone vodi prema zapadu i Dioklecijanovoj palači. Moguće da je tuda vodio najkraći put. Dakle, može se zaključiti da postoji mogućnost da su prenositelji kostiju sv. Dujma prolazili ovom trasom na svom putu prema palači – zaključuje Bernard Dukić.
U čast ovih događaja, kapelica na Kmanu je podignuta 1889. godine. Ona je, objašnjava dalje župnik don Anto Amidžić, još od 1960. godine pod zaštitom Ministarstva kulture.
– Dakle, mi danas u njoj ne možemo ništa dirati jer je pod zaštitom Ministarstva kulture, iako sama zahtijeva unutrašnje renoviranje i zaštitu. U kapelicu ne možemo postaviti original s obzirom da je puna vlage i tu je i opasnost da je netko otuđi. Zato smo načinili kopiju, s kojom će sveti Duje biti vraćen u subotu 5. svibnja, za vrijeme večernje mise, u 19 sati. Bit će procesija iz crkve na Kmanu, niz Bjelovarsku, pa ćemo se spustiti stubama do kapelice, gdje će biti blagoslov slike – kazuje župnik don Anto.

Budući da se ne smije ništa raditi u kapelici, splitski salezijanci planiraju dogovoriti s Gradskim kotarom da se izvana stavi reflektor koji će noću obasjavati sliku svetog Duje. Dar gradu je uvod i u veliko slavlje koje će salezijanci u Splitu imati 26. i 27. svibnja, kada će grad po Marjanom pohoditi don Angel Fernandez Artime, vrhovni poglavar salezijanske družbe.
– Odmah nakon njegova dolaska 26. svibnja, don Angel će imati susret s mladima, jer vrhovni poglavar je don Boscov nasljednik. Za don Bosca znamo da je jedan od najvećih svetaca koji su se brinuli o odgoju mladeži, i jedan je od najvećih misionara. Nakon što su bili istjerani iz Splita 1964. godine, salezijanci su se vratili ovdje 1968. godine. Ove godine slavimo pedesetu obljetnicu našeg povratka u Dalmaciju. I zato ovdje dolazi don Angel Fernandez Artime. Upravo je ovih dana naš vrhovni poglavar u Alepu u Siriji. A sa Sirijom kršćani i danas imaju veliku povezanost. Pa sveti Duje, sveti Kuzma i Damjan bili su iz Sirije. I ovdje je Dalmacija bila pomorskim putem povezana sa Sirijom, i taj put je bio na početku kršćanstva puno razvijeniji nego danas – objašnjava don Anto.
– Damask je bio središte ondašnjega svijeta i sigurno je da su iz njega proizišli i mnogi sveci. Još danas ima mjesta, poput mjesta Malula, u kojem govore jezikom kojima je govorio Isus Krist, to je 60 kilometara od Damaska, u kojem kršćani još uvijek žive na način duhovnosti iz prvih kršćanskih vremena – kazuje kmanski župnik don Anto Amidžić.
Kršćanima u Siriji nikad nije bilo gore?
– Pa Sirija ima sve ljepote kao i Hrvatska, samo mi nemamo pustinje. Ali Sirija ima brežuljke, more, ima velike maslinike, oranice, vodu. Ona je bogata i starim samostanima, i, na kraju, još jedna poveznica između Sirije i Splita jest alepski bor, koji je na Marjanu.

Splitski salezijanci bave se i karitativnom djelatnošću.
– Potrebe ljudi danas su velike, a mi pomažemo koliko možemo. Nekad nam bude žao kad nekima ne možemo pomoći, ali nastojimo svim župljanima pomoći da ne oskudijevaju u onim osnovnim potrepštinama – kazuje nam don Anto. 

Kmanski župnik za kraj ovog našeg susreta ima i poruku za mlade:
– Mladima mogu poručiti ono što im je uvijek govorio don Bosco: budite svjesni da ste ljubljena Božja stvorenja i da vjerujući u sebe vjerujete i u Boga, koji je u vas stavio talente.
– Prvi oratorij za odgoj mladeži je sam don Bosco osnovao u Valdopu. Tako i mi ovdje imamo prostor oratorija koji smo izgradili uz pomoć dobrih ljudi i Božje providnosti, i u kojem okupljamo sve one koji žele doći. Tu se mladi mogu baviti sportom, ovdje imaju besplatne repeticije iz različitih predmeta, dva benda, a imamo i stolnoteniski turnir – zaključuje don Anto Amidžić.

PIŠE JOŠKO DADIĆ
Tekst izvorno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji

​Sveti Arnir se vratio na Kman!

Užežin blagdana svetoga Dujma, večeras je u kapelici svetog Duje na Kmanu postavljena svečeva slika s dvojicom mučenika - sv. Stašom (Anastazijom), splitskim suzaštitnikom, i sv. Arnirom, splitskim nadbiskupom koji je skončao mučeničkom smrću na Mosoru.
Kopijom originalne slike, koju salezijanci iz župe Marije Pomoćnice kršćana na Kmanu imaju u posjedu već godinama, sv. Duje je u istoimenu kapelicu vraćen tijekom večernje mise, održanoj nakon više od 40 godina, upravo ispred ove kapelice. 
Procesija koju je vodio župnik don Anto Adžamić krenula je ispred župna crkve niz Bjelovarsku ulicu, pa stubama do kapelice gdje je bila misa i blagoslov slike.  Uz don Antu, na misi je koncelebrirao i 92-godišnji don Nikola Zubović, najstariji salezijanac u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da je misa na otvorenom pred kapelicom počela nakon procesije, te trajala točno do 19.45 sati. Kada je završena, počele su padati prve kapi kiše koja je stigla iz pravca Makarske i s juga Hrvatske.
U kapelicu je stavljena kopija slike, čiji vrijedni original, nepoznatog autora, datira iz otprilike 1850. godine. Original je nedavno po drugi put renoviran, a napravljena je za ovu prigodu i kopija. Prvi put sliku je oko 1935. godine renovirao poznati hrvatski slikar Slavko Kopač, koji je živio dugo u Francuskoj.
Treba podsjetiti i da, uz katedralu, na splitskom području ima još dva sakralna objekta posvećena svetome Dujmu. To je crkvica u Dujmovači te kapelica na Kmanu.
Bernard Dukić, profesor povijesti i engleskog iz Splita, nedavno je podsjetio kako postoji tradicija o kojoj piše i Toma Arhiđakon u svom djelu 'Historia Salonitana', kako je splitski biskupIvan Ravenjanin, kojeg neki smještaju u osmo, neki u sedmo stoljeće, organizirao prijenos kostiju salonitanskih mučenika iz porušene Salone u palaču cara Dioklecijana, Spalatum, iz koje će se razviti Split.
Mladi splitski povjesničar objasnio je kako je područje današnjeg Splita bilo ager (polje) Salonitanaca. Ono je po rimskom običaju pravilno podijeljeno. Ta katastarska podjela naziva se centurijacija i za opaziti je kako su linije podjele ponegdje ostale i u današnjem Splitu. 
- Linije između podijeljenih polja služile su i kao putevi, a neke današnje važne ulice Splita (Zrinsko-frankopanska i Poljička, primjerice) vode točno tim linijama. Jedna od tih linija prolazi i preko Kmana - pravilna crta koja od Salone vodi prema zapadu i Dioklecijanovoj palači. Moguće da je tuda vodio najkraći put. Dakle, može se zaključiti da su prenositelji kostiju sv. Dujma prolazili ovom trasom na svom putu prema palači - zaključio je prof. Bernard Dukić.
U čast ovih događaja, kapelica na Kmanu je podignuta 1889. godine.
Dominik Tomašević | 05. 05. 2018. | 21:15h
​Tekst izvorno objavljen na Dalmatinskom portalu.
0 Comments

Poljički vojnik

5/31/2017

0 Comments

 

Poljičanin Ivo Bašić je najspremniji pripadnik Oružanih snaga, vojničina koja je pobijedila 150 natjecatelja iz 35 zemalja

Picture
U ponedjeljak će ga primiti predsjednica. Još jučer je bila s Donaldom Trumpom, a evo, već sutra je s Ivom Bašićem.
Od Ive Bašića – dugouzlazno "a", molim lijepo – življega sugovornika vaš reporter nije sreo. Ni veselijega. Sretnijega, ako dopustite primijetiti. Dok govori, on leti, a kad šuti, oči mu plešu. Pred njim se u pijesku igraju nasljednici, blizanci Marijeta i Marko, do njega sjedi supruga Marina, a on nam priča, ponosno kao da je 1995., kako je to prije tjedan dana postao najspremniji pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Konkurencija je bila žestoka. Ravno 150 probranih natjecatelja, vojnika i policajaca, od toga njih čak trideset i pet iz zemalja članica NATO saveza, utrkivalo se po kninskim vrletima. Sunce je pržilo kao na Svetog Iliju, na njima više od petnaest kilograma opreme, plus naoružanje, a pred njima četrdeset kilometara kamenjara i dvanaest vojnih zadaća, iznenadnih prepreka, idealnih za – odustati.
Picture
– Najteže mi je bilo kad je trebalo puzati. Ajme... Skidaj sve sa sebe, jer žica je tako nisko postavljena da se jedva bez ičega na sebi možeš provući, pa poteži sve za sobom – prisjeća se Ivo, priznajući kako mu je između puzanja, nošenja ranjenika, gađanja iz svake moguće vrste oružja, bacanja bombi, prelaženja rijeke po balvanu, najgore ipak bilo na samome se kraju popeti na Kninsku tvrđavu.

A opet, kad je čuo fanfare, pa kad je udario o pobjedničko zvono, pa obavezni pozdrav zastavi i "Domovini vjeran", muka je nestala, kao majčinom rukom odnesena.

Oko pet i pol sati trebalo je Ivi Bašiću, 32-godišnjem skupniku sa zelenom beretkom na glavi, a to znači da je pripadnik Vojno-obavještajne satnije negdašnje IV. brigade, dakle same elite, da dođe do cilja. Dotrčao je do tvrđave devedeset minuta ranije nego što su organizatori bili predvidjeli.

– Prolazim Kninom, hvatam snagu i zrak za završni uspon, kad ono, na parkingu, mazda, ista moja. Stanem, glavu naslonim na stražnji prozor, a na zadnjem sjedištu dvije stolice za bebe, iste moje – gušta Ivo, pripovijedajući kako su ga na cilju dočekom iznenadili supruga i djeca, 4M, Marina, Marijeta i Marko u mazdi.

I još su posebne majice otisnuli, da svi znaju da je ovaj kojega se grli i ljubi, kojega se kiti medaljama i peharima, o kojemu će sutra i novine pisati, njihov muž i tata.
Picture
– Nema ništa slađe nego doći doma satran od cjelodnevnih vježbi i napora pa od jednako satrane supruge preuzeti djecu. Koliko sam samo puta zaspao doslovno na nogama, koliko me je samo puta žena našla kako krepan ležim pod stolom – topi se vojničina dok o familiji govori i ništa ne uljepšava.

"Da bi igra bila užitak, trening mora biti patnja", citira Ivo Dražena Petrovića, pa dodaje da tako nije samo na natjecanju, nego i u životu. Iza svake pobjede, bez obzira na to je li se utakmica igra u dnevnome boravku ili na vojnome poligonu, u školi ili u dvorani, stoji krvav rad. Uspjeh nije stvar slučajnosti, nego plod rada na sebi i gajenja dobrih odnosa s drugima. Uostalom, nije Ivo tek tako došao u Knin, navukao trkaće čizme i pobijedio.

– Ovo mi je bilo peto sudjelovanje u natjecanjima za najspremnijega vojnika. Stvarno sam se dobro pripremio, još od veljače sam sve podredio ovom natjecanju, i na prehranu sam pazio, osam kilograma sam smršavio, kolege i nadređeni su bili zdušno uz mene, tako da moja pobjeda i nije neko iznenađenje, iako sam slabo odradio kvalifikacije pa su mnogi mislili kako mogu zaboraviti na prvo mjesto – kaže nam.

Staza je, veli, bila jednostavna. Njemu. Koji je toliko puta na Dinari dehidrirao i promrzao da mu se ovih četrdeset kilometara činilo čas posla. Iskoristio je prednost domaćeg terena, a većini ostalih bilo je to gostovanje u devetome krugu pakla.

– Austrijanci su strašni, oni se pripremaju u Alpama i nema toga što nisu u stanju napraviti, ali u Kninu su se spržili, ubila ih je vrućina, nigdje ih nije bilo. I Slovencima se isto dogodilo. Ali, zato su naši rasturili. Drugo mjesto je osvojio momak iz Delnica, Marino Protrka, porijeklom Imoćanin, a treće Vrgorčanin, Nikola Polić. Geni kameni su to, izdržljivijih nema – zadovoljno će.

Ivo je Poljičanin, iz Milinih Kostanja, nastanjen u Zakučcu, podno Jurinih jablana. Junak i pjesnik. Svakoga jutra iz Omiša u šest sati autobusom kreće prema Kninu. Iskrcaj u Omišu dvanaest je sati kasnije. Sve između je dril. Znoj i suze. A sve poslije – muzika. U suho, s klapom "Pasika".

– A, to mi je poseban gušt, odmor za dušu i tijelo. Pjevam drugoga tenora i jedva čekam sa svojim Kostanjcima uskoro otići na dvotjednu turneju po Americi. Žena će me ubiti, i ovako me nikad nema doma, ali šta ću kad to volim – odlučio je, pa što bude.
Žena je pak također vojnikinja, natporučnica u Zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice. A za jednoga skupnika to dođe kao da u kući ima generala. No, general je sada na porodiljnom, treba u red dovesti ovu vojsku što je tek prostupala – eno Marijeta nikako da nam se približi, sumnjičavo tek virka iza kolica – pa su svjetla reflektora usmjerena prema gospodinu dočasniku.

Cilj natjecanja održanog pod visokim pokroviteljstvom predsjedniceKolinde Grabar-Kitarović bio je pokazati spremnost i znanje te vještine pripadnika Oružanih snaga, kao i stupanj psihofizičke osposobljenosti za izvršenje postavljenih zadaća pod visokim stupnjem tjelesnog opterećenja. Da je i pelene usred Dinare kome trebalo promijeniti, Ivo bi bez sumnje u rekordnom roku to obavio.

– Važno je znati da nije sve samo u trčanju, da je tako, onda bi atletičari bili najbolji vojnici. Puno je to kompleksnije i zahtjevnije. Za vojnika je mentalna snaga važnija od fizičke, plus što moraš biti spreman u sekundi donositi važne odluke. Danas je to samo natjecanje, a već sutra od toga mogu ovisiti i tvoj i tuđi životi – govori Ivo, a mali ga Marko u krilu zaljubljeno gleda.
U detalje vojnih zadataka i misija koje je dosad obavio ne želi ulaziti. Niti smije. Vojna je to tajna. Ali valjda možemo reći da je u odori Hrvatske vojske Ivo Bašić bio u Siriji prije nego što se tamo ono baš zapravo zakuhalo. I da ne bi imao ništa protiv novog odlaska na neki daleki teren. Vojniku je to, uostalom, posao. Isplativ posao.

Poziranje našem fotoreporteru odradio je poput profesionalnog modela. Sve naredbe zapovjednika Ante Čizmića pokorno je izvršio. Jedino je s osmijehom bilo problema. Zakačio se kao čičak za Ivino lice i nikako ga skinuti. Takav je rano ujutro došao na prijam kod omiškoga gradonačelnikaIve Tomasovića, a takav će se, sigurni smo, pojaviti i u ponedjeljak kod predsjednice.


Piše Vinko Vuković
Foto Ante Čizmić
0 Comments

Naši susjedi

5/31/2017

0 Comments

 

Mala mjesta oko Splita oduševila turiste, i to one dubljeg džepa: 'Draži su im Mosor i janjetina u Dunde nego more i grad!'

Picture
Bilo je samo pitanje vremena kada će se iskoristiti veliki turistički potencijal Gornjeg i Donjeg Sitnoga, te Srinjina, rubnih dijelova Splita od kojeg su udaljeni desetak kilometara sjevernoistočno.

Baš na tom području, okruženom prirodnim ljepotama, prvenstveno planinom Mosor, poljskim stazama idealnima za pješačenje, biciklizam, trekinge i slično, obnavljaju se stare kuće, a domaćini se registriraju kao privatni iznajmljivači otvaranjem smještajnih objekata, mahom obiteljskih vila s bazenima.

Jednu takvu posjeduje obitelj Zdenka i Marije Mijanić u Gornjem Sitnomu. Vila Runje prekrasna je kamena građevina koju je vlasnik sam napravio, te se protekle tri godine posvetio turizmu. Uređenu kao spoj tradicionalnog i suvremenog, okruženu mosorskim klisurama, te s pogledom koji puca sve do Trogira, a za burnih dana i do Italije, ovu kuću svatko bi poželio za odmor.

- Mi nismo zagovornici masovnog turizma. Znali smo da je ovo naše mjesto oaza mira i tišine jer i mi u tome uživamo, a kako neće naši gosti. Sami sve bukiramo, a dolaze nam Britanci, Skandinavci, Nijemci i drugi, obitelji s djecom ili grupe, a ostaju minimalno sedam dana. To su vam gosti koji rijetko odlaze na more, više preferiraju selo, planinu, prirodu, obvezno obilaze nacionalne parkove...
Picture
Vole probati domaću hranu, pa im je na raspolaganju naš ekološki vrt, a znaju pitati gdje se može kupiti hrana kod domaćih ljudi, OPG-ova. Obvezno idu kod Dunde i u "Svanuća", a oduševljava ih što im se mještani javljaju, zovu ih u kuću. Kao gosti, traže odličan wi-fi, bazen im je također mamac, pa smo uveli i grijanje u njemu, a uskoro ćemo i jacuzzi. Oko kuće im je malo igralište i livada, pa vjerujem da se mogu lijepo odmoriti u Sitnomu - govore nam Mijanići, koji prve goste očekuju već 1. svibnja, a zadnje će ispratiti krajem listopada.

Odličan buking ima i Dragica Ordulj koja za svoju obitelj vodi luksuznu vilu "Ninu", također u Gornjem Sitnomu. Okrenuti su VIP gostima iz zapadne, ali i jugoistočne Europe, a uskoro očekuju Poljake koji će im ostati sedam dana.

- Oko 80 posto smo već puni ovu sezonu, a boravak gostiju produžen je i na 14 dana. Upita je dosta, a oko bukiranja se jako trudimo. Završila sam hotelski menadžment pa sam se posve posvetila ovom poslu. Uz malo znanja i iskustva, ovo treba raditi s ljubavlju jer gosti cijene dobrog domaćina. Dočekamo ih s autohtonim proizvodima, preporučujemo im izlete u okolicu, a oko kuće se svekar Nikola koji je bio u Kanadi zaista potrudio, pa u njoj gosti mogu zaista uživati - kazuje nam nevjesta Dragica koja živi u Srinjinama, no gostima su uvijek pri ruci ako što zatreba.
Picture
Tri mjeseca turizma "priuštila" je sebi obitelj Špire Radelje s Puta Sirotkovića kojima je rentanje apartmana tek, kako kaže, krpanje obiteljskog proračuna.

- Mi i dalje živimo u kući, a turizam nam dođe kao mala pomoć. Radim kao konobar na sto mista, snalazim se kako znam. Svit mi zna reći "e, ti s tim apartmanima sigurno dobro zaradiš", a varaju se. Sve što smo zaradili, uložili smo u uređenje kuće, bazen i jacuzzi. Nema tu neke zarade osim ako se tome skroz ne posvetiš ka i neki u Sitnomu. Al' neka turista. Kad je nama lipo, nek je i njima - veli Špiro, koji gostima na raspolaganje također daje vrt s verdurom, roštilj i teracu odakle puca savršen pogled na Split i okolicu, pa domaćinu vjerujemo kad kaže da mu gosti baš i ne skitaju okolo već radije ostaju "oko kuće".

Naši sugovornici nisu nam htjeli govoriti o zaradi i cijenama, no na internetskim portalima može se vidjeti kako se cijene kreću oko 150 eura i više na dan, a već sada odlično su popunjeni do kraja ljeta.

Na njihovu poduzetnost cijelo mjesto gleda s ponosom jer uređuju se kuće i okućnice, ljudi se vraćaju na djedovinu, a podršku daje i lokalna vlast.
Picture
​- Je, seoski turizam nam je u razvoju, a kako i neće kad ovdje vladaju mir i tišina, a samo ste 15 minuta udaljeni od mora i plaža. Gradovi Split, kojem administrativno pripadamo, i Omiš jednako su nam blizu, a domaći ljudi već su ovo prepoznali kao omiljeno izletište pa je Mosor uvijek rado posjećen, posebice dom "Umberto Girometta".

Sitno ima poznatu gastronomsku ponudu. Vlasnici kuća koji su tamo šezdesetih, sedamdesetih napuštali svoja mjesta zbog posla, sada se vraćaju ili obnavljaju stare kuće i pretvaraju ih u luksuzne vile s bazenima. I ide im jako dobro. Interesa za nove iznajmljivače ima, a sada im je olakšan postupak registracije jer već godinama uporno radimo na sređivanju katastarskih knjiga bez kojih se ne bi moglo ništa pokrenuti - govori nam Ante Gabrić, predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Gornje Sitno.

Planovi su mu usmjereni na proširenje turističke ponude, poput uređenja tematskih pješačkih staza, biciklističkih i safari tura po Mosoru, podršku otvaranju OPG-ova...

Piše Merien Ilić
Foto Vojko Basic
Picture
0 Comments

Zaboravljene molitve naših baka: "Oj dušice virna budi u viri kripna"

4/14/2017

0 Comments

 
Molitve naših starih koje se prenose s koljena na koljeno i tako se čuvaju od zaborava koje im prijeti užurbanim načinom života u kojem nažalost često nemamo vremena niti za svoje bližnje, neprocijenjiva su baština, kako kulturna tako i duhovna. Baština koju moramo njegovati i nastaviti prenositi budućim naraštajima kako bih i u njihovim životima našle posebno mjesto.

Mnogi vjernici na današnji dan, Veliki četvrtak, mole sto Očenaša, sto Zdravo Marija i 10 Slava Ocu na čast muke Isusove za oproštenje grijeha.
Svaki put kada se izmoli jedan Očenaš, Zdrava Marija i Slava Ocu nadoda se ova molitvica:
​ "Oj dušice virna budi u viri kripna.
Da je tebi dušo znati kako je umriti, priko Jeruzalema grada prići.
Kada budeš putovati tisnin klancin, dugin putin,
sukobit će te duh nečisti, duh nečisti, duh neili.
pa će tebi govoriti: Dušo moja dođi k meni.
A ti njemu odgovori: Tvoja nisam, nit ću tebi. Božja jesan, iđen Bogu
Na blagi dan, na Veliki četvrtk."
Poljičani bi znali ovo moliti dok bi bili na ispaši sa svojim ovcama ili kravama pa bi nakupili sto kamenčića i kako bi izmolili po jednu molitvu bacali bi kamenčić.
0 Comments
<<Previous

    Dubravko Katunarić

    Write something about yourself. No need to be fancy, just an overview.

    Archives

    March 2020
    August 2018
    June 2018
    May 2018
    May 2017
    April 2017
    March 2017
    September 2015
    April 2015
    March 2015
    November 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    May 2014
    February 2014
    January 2014
    December 2013
    November 2013
    October 2013
    September 2013
    August 2013
    July 2013
    May 2013

    Categories

    All
    Agrocentar
    Izvorno
    Retaji
    Sidrište
    škola Dubrava
    škola Dubrava

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.