Rodio sam se u takozvanom “Starom rodilištu” pored “Starog hajdukovog placa” 1976. godine. Iako sam prvu godinu proživio na Lučcu u Radunici, a kasnije, idućih deset godina na Slanicama ili kako ih danas ustaljeno zovu Šinama, uvijek smo odlazili na Uskrs u Dubrovu. Kako kvočka okuplja svoje piliće tako je i baba Luce okupljala svoju djecu sve do njene prerane smrti 28.10.1980. godine. Naravno nastavili smo i iza toga slaviti Uskrse u Dubrovi sve do smrti dida Ivana 19.12.1990. Sjećanja koja imam za te dane posebno su urezana u svaki bilo moga bića. Tih uskrsnih jutara trebalo se ustati jako rano, jer bi već iza sedam sati ujutro bio blagoslov hrane u Lošićima. Iako bi noć prije kasno legli, jer bi u crkvi svetog Dominika, kamo smo odlazili na Vazmneno bdijenje, iza jedan sat po ponoći završili obredi i misa ponoćka, nikada nam nije bilo teško nakon samo par sati spavanja ustati se i krenuti put podmosorja. Mater bi večer prije obojala jaja, pripremila sirnice, sir, sol, kruv, a otac bi kuva svinjsku plećku u bilome vinu. Došli bi tako naoružani hranom do babe i dida, pa onda zajedno sa stricem, strinom i rođacima odili starim, danas obraslim i neprohodnim putem do Kranjčevih kuća. Domikuliće smo oduvik zvali Kranjci. Tamo ispod njihovih kuća, na suhozidu jedne meje, poviše stare ulice, nalazi se kameni križ za kojeg nitko ne zna kada i zašto je postavljen.
Tu ispod toga kamenog križa okupljala se čeljad zaseoka Lošići. Svaka obitelj sa svojim demejanama, konistrama i košarama, a u njima uskrsna marenda koja će uskoro biti blagoslovljena, jer ne smiš se ničega okusit na Uskrs prije blagoslova. Sićan se kako bi se uvik čudija koliko bi Nediljka i Ante Kranjčev obilili jaja za to jutro. Meni se parilo da ih je stotinu. U njih je bilo puno dice pa i jaja. Tu bi se prvo svi čestitali, a onda bi pričekali župnika don Marka Jurišića, a kasnijih godina don Pavu Pavića koji bi izmolili molitvu blagoslova, a mi bi za to vrime ljubili križ koji je kružija iz ruke u ruku. Dok su kadili i škropili hranu blagoslovljenom vodom s demejana bi se obavezno skida tapun, jer nije loše i da se koja kap blagoslova pomiša sa vinom. Ni vremenske prilike nisu uvik bile na ruku obredu blagoslova. Bila kiša, jugo, bura, mi smo uvik tu prkoseći i svjedočeći nadu koju nam je donio Uskrs. Iza toga svak bi otiša svojoj kući i marendava, a poslin marende bi su uputili put svetog Luke na misu.
Ta marenda nekako je jedini obrok prije kojeg se ne bi pomolili za stolom, jer je hrana već prije bila blagoslovljena. Mi dica bi se uvatili tuckat jajima da se vidi čije će jaje ostat čitavo i ko će te godine bit pobjednik. Sve je bilo pošteno dok jedne godine stric Ago nije rođacima Domagoju i Mislavu kupija drveno jaje s kojima ja i brat nismo imali šanse za pobjedu. Dogodine sam i ja pošto poto tija drveno jaje, ali to nije imalo smisla jer njihova ljuska ne bi pucala. Nikad za marendu ne jedem jaja, ali svako uskrsno jutro guštam u tim jajima i zajedništvu. To su jednostavno najbolje marende.
Nakon didove smrti 1990. godine naša stara kuća ostala je prazna i više nije bilo nikoga tko bi nas okupljao u zajedništvo uskrsnog jutra, ali ja sam i dalje nagovarao oca da svake godine idemo bar na blagoslov hrane u Dubrovu. Tako smo i činili. Nekad bi umisto s ocem išao sa stricem Agom blagoslovit hranu i donit je svojima na Plokite u Split di smo tada živili. Kasnije nakon što sam položio vozaki ispit išao sam sam. Taj običaj blagosljivljanja hrane meni je bio nezamjenjiv sa blagoslovom hrane kakav se prakticirao po gradskim župama.
Dvadestak godina kasnije, 2013. došao sam živjeti u Dubrovu. Već oženjen i sa djecom koja su isto tako zavoljela taj jedinstveni i neponovljivi običaj blagoslova hrane u Lošićima. Taj stari križ za kojeg nitko ne zna od kada je i zašto je napravljen meni puno znači. Tko ga je napravio ne znam ni ja, ali sam uvjeren da razlog zbog kojeg je napravljen i postavljen jest taj da bi se označilo i posvetilo to mjesto na kojem se iz godine u godinu događa blagoslov hrane. Tu na tom mjestu su bili moji i naši preci koje osjećam i danas. Tu na tom istom mjestu su se i oni molili uskrslome Kristu. Tu na tome mjestu ja osjećam povezanost s njima, možda čak i veću negoli na grobljima gdje počivaju njihove kosti. Tu na tome mjestu prisjećam se svoga pokojnoga oca Vale, babe Luce, dida Ivana, strica Ante, strica Age, kume Roze, Marina i Ante Lošića, Kranjaca, Srićka, Nedlijke, Ante, Frane. Tu na tome mjesto osjećam prababu Katu i pradidu Ivana Izidu. Tu na tome mjestu uskrsni je susret sa mojim susjedima. Ne znam do kada će trajati ovaj običaj, jer svaki običaj i nije ništa drugo doli običaj, a ako je običaj onda nije propis zakonom zapovijeđen mada se i kao takav može mijenjati.
Dvadestak godina kasnije, 2013. došao sam živjeti u Dubrovu. Već oženjen i sa djecom koja su isto tako zavoljela taj jedinstveni i neponovljivi običaj blagoslova hrane u Lošićima. Taj stari križ za kojeg nitko ne zna od kada je i zašto je napravljen meni puno znači. Tko ga je napravio ne znam ni ja, ali sam uvjeren da razlog zbog kojeg je napravljen i postavljen jest taj da bi se označilo i posvetilo to mjesto na kojem se iz godine u godinu događa blagoslov hrane. Tu na tom mjestu su bili moji i naši preci koje osjećam i danas. Tu na tom istom mjestu su se i oni molili uskrslome Kristu. Tu na tome mjestu ja osjećam povezanost s njima, možda čak i veću negoli na grobljima gdje počivaju njihove kosti. Tu na tome mjestu prisjećam se svoga pokojnoga oca Vale, babe Luce, dida Ivana, strica Ante, strica Age, kume Roze, Marina i Ante Lošića, Kranjaca, Srićka, Nedlijke, Ante, Frane. Tu na tome mjesto osjećam prababu Katu i pradidu Ivana Izidu. Tu na tome mjestu uskrsni je susret sa mojim susjedima. Ne znam do kada će trajati ovaj običaj, jer svaki običaj i nije ništa drugo doli običaj, a ako je običaj onda nije propis zakonom zapovijeđen mada se i kao takav može mijenjati.
Neki mi kažu da sam se vjerojatno rodio u krivo vrijeme jer volim, od službenih vlasti novije hrvatske državnosti zanemarenu povijest Dubrave i Poljičke knežije, a isto tako volim upoznavati sve njihove predjele. Tako me zaboli duša kada vidim da su neki njeni povijesni dijelovi zapušteni i zanemareni kako od državnih i lokalnih vlasti tako, što je još žalosnije, i od nas samih. Postoji u zaseoku Čotići u Gornjoj Dubrovi jedan polulučni ograđeni prostor sa križem za kojeg isto nitko ne zna čemu je služio u prijašnjim vremenima. Taj prostor nekada bi očistile i uredile dubravske časne, ali je ustvari zapušten. Možda je to nekada bilo mjesto sa kojeg se vršio blagoslov polja, a možda blagoslov hrane, a možda nešto treće. U svakom slučaju netko je, a vjerojatno su to učinili sami naši preci ukinili običaj koji je bio vezan za to mjesto. Danas o tome ne znamo ništa i vjerojatno je to nebitno svakome osim meni, ali ja bi zaista volio da znam što i kada se događalo kod križa poviše Čotića.
Ne spominjem ovo jer se bojim da će stari kameni križ u Lošićima biti zanemaren i zapostavljen ako se ukine stari običaj blagoslova hrane, jer je odmah ispod njega sagrađena nova Kranjčeva kuća, već je razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst što to mjesto nadilazi nas same. Danas je župnik spomenuo da preispitamo ovaj običaj, tako da sam odlučio napisati ono što već dulje vrijeme osjećam da želim podijeliti, pogotovo sa generacijama koje dolaze poslije nas. Nekada poželim vratiti se u vrijeme sedamsto godina Poljičke samostalnosti pa vidjeti kako su naši stari držali do običaja, da li im je bilo teško sve običaje provoditi, a još bez automobila, obrađivati zemlju bez mehaničkih pomagala koje danas imamo i sprovoditii svoje propise, naš Statut.
Ivica Čotić
Dubrova, Uskrs, G.G. 2024.
Ivica Čotić
Dubrova, Uskrs, G.G. 2024.